OPATIJA Britanski redatelj Malcolm Clarke prekisinoć je, na otvorenju filmskog festivala Solo Positivo na Ljetnoj pozornici u Opatiji, prvi put nakon tri godine vidio svoj prošle godine Oskarom nagrađeni srednjemetražni dokumentarac »Lady in Number 6 – Music saved my life«, (Gospođa iz broja 6 – glazba mi je spasila život) da bi u nadahnutom i emocionalno dirljivom obraćanju publici nakon projekcije i burnog aplauza rekao kako je od te nevjerojatne žene – tada 107-godišnje pijanistice Alice Sommer o kojoj film govori – naučio mnogo, a u prvom redu to kako čovjek može biti bolji.

– Bio sam sinoć jako dirnut,  film nisam vidio tri godine, a kad sam ga radio onda film gledate drugim očima, profesionalnim, redateljski, gledate da li je sve na svom mjestu…  A sada sam ga vidio kao gledatelj, vidio sam još jednom kakva je jedinstvena i nevjerojatna žena bila ta Alice Sommer. Tog Oscara kojeg smo dobili zapravo je osvojila ona – rekao je između ostalog jučer na masterclassu kojeg je održao u opatijskom Umjetničkom paviljonu »Juraj Šporer«, redatelj Malcolm Clarke.

Alice Sommer nije, nažalost, dočekala Oscara – vidjela je film koji je napravo Clarke sa suradnicima, ali je umrla tjedan dana uoči dodjele Oscara, u 110. godini. Dio njenog života, one ključne trenutke – rođenje u židovskoj obitelji u Pragu, druženje njenih roditelja s Gustavom Mahlerom i Franzom Kafkom, zanesenost glazbom, muzičku karijeru, brak, rođenje sina Raphaela, kasnije također velikog i znamenitog violončelista, deportaciju u logor, kasniji život u Izraelu, pa u Londonu gdje je živjela  u stambenoj zgradi u stanu broj 6, u kojem bi svakodnevno svirala  točno u 10 sati izjutra, tako da su susjedi po njoj znali koje je vrijeme i namještali sat – prepričao je Clarkeov 40-minutni film »Lady in Number 6«. 

Logori u kojima se svira i pjeva

– Odbijao sam susresti Alice kad sam saznao za nju – već sam bio radio jednu temu o holokaustu, napravio sam film o čovjeku koji je za vrijeme Drugog svjetskog rata snimao nacističke logore da bi ih prikazao kao mjesta u kojima se svira glazba i pjeva, i to me emocionalno dosta potrošilo i nisam htio opet raditi sličnu temu – kaže Clarke.

– Tema filma mora biti nešto neobično, nešto što se nije često radilo i zato nisam htio holokaust – u relativno kratkom razdoblju bilo je snimljeno nekoliko filmova o holokaustu, problem je u tome što morate reći nešto novo, naći nešto što nije prikazano. Čovjek  koji je radio filmove o logorima bio je toliko neobičan da sam znao da je to zanimljivo – rekao je Clarke. 

Taj Clarkeov dokumentarac naslovljen »Prisoner of Paradise« tematizira život i tragičnu smrt proslavljenog njemačko-židovskog glumca i redatelja Kurta Gerrona koji je kao logoraš  Terezina (Theresienstadt) bio prisiljen da za nacističku propagandu napravi film koji će svijetu pokazati kako su  Židovi »dobro« tretirani u nacističkim logorima. Taj je film također bio nominiran za Oscara, a dobio je nagradu američkog Udružena redatelja i druge značajne nagrade u Kanadi i Velikoj Britaniji.

Rezervoar pozitivne energije

– Manji problem imali smo s njenim unukom koji živi u Londonu, a kad je shvatio da radimo film o Alice u njenom stanu, pokušao ju je proglasiti nekompetentnom, htio je da sve ide preko njega, vjerojatno je htio izvući neki novac… iako je nikada  nije posjećivao. Alice je poslije smrti sina Raphaela koji je iznenada, preko noći umro u Tel Avivu u 64. godini, odlučila doći u London upravo zato da bi bila bliže unucima. Uzalud – posjećivale su je redovito i družile se s njom njene dvije prijateljice, Zdenka Fantlova i Anita Lasker Wallfisch, znatno mlađe od nje, koje su također preživjele nacističke logore smrti – priča Clarke o detaljima rada na tom sjajnom filmu.

– Na filmu smo  kasnije radili još dvije godine – golem posao napravo je moj kompozitor Luc St. Pierre, njegov izbor glazbe, Bacha, Beethovena, Schumanna… Tih 40 minuta odlična je dužina da bi se reklo tko je Alice Sommer i što ona ima za reći, ali je postaje noćna mora kad film treba prodati – kaže Malcolm Clarke.

– A ona je zaista nevjerojatna žena – nalazila je dobrotu i ljepotu u svakoj stvari i u svakoj situaciji, pa čak i u logoru, i kad je izgubila sina… ali najviše u glazbi, svakako. Tri godine od 107 koliko ih je imala kad smo snimali, proživjela je u logoru, tu je skončao njen muž i sve je to ostavilo traga, ali ne i one teške gorčine.

Kod redatelja uvijek postoji doza cinizma prema ljudima i temama koje radite, generalnoj publici zanimljivija je priča o nekon gangsteru nego o svetom Franji, a vi onda i kod pozitivaca pokušavate otkriti neku skrivenu tajnu, tamnu stranu. Ali kod Alice Sommer nije bilo tamne strane…

Najvažnije je povjerenje

Malcolm Clarke karijeru je počeo u BBC-u, pa nastavio u Granadi TV  da bi u Južnoafričkoj Republici, u tajnosti, uspio snimiti dokument  o ubojstvu političkog aktivista Stevea Bikoa i praktički dokazati da je Biko bio ubijen.

– Biko je već bio u zatvoru kad smo stigli, ušao sam tamo preodjeven u svećenika, uspjeli smo snimiti, bili smo zatim jedina televizijska ekipa na njegovom pogrebu i dokazali da je ubijen – kaže Clarke o radu koji ga je proslavio 1977. godine, dobivši i nagradu u Monte Carlu.

Pozvali su ga u Ameriku a njegov prvi američki film je »Terror in the Promised Land«, sniman u Europi, Sjevernoj Africi i na Bliskom istoku, nagrađivan, ali i bojkotiran zbog eksplicitnog opisa samoubilačkog terorizma.

– Jedan je o čovjeku koji je ubio 59 prostitutki u Vancuveru, drugi o homoseksualcu koji je ubio  i raskomadao osam muških prostitutki, bio uhvaćen, pa pušten zbog proceduralne greške – dva istražna dokumenta, onaj suda i onaj policije, bili su priloženi jedan uz drugoga, a ne zaklamani zajedno kao što je propisano. Uhvatili su ga kasnije, pratili su ga i pazili na proceduru, a našli su i leš u bunkeru automobila…

– Ti ljudi rekli su mi sve, stvari koje nisu rekli ni istražiteljima, ni odvjetnicima, ni članovima obitelji. Potpuno bi se otvorili jer su stekli povjerenje. To je najvažnije u ovom poslu – povjerenje. Ljudi neće ništa reći ako vam ne vjeruju, a ako steknete povjerenje, ako pokažete da ste zaista zainteresirani za njihovu priču i da ćete cijeniti to što vam kažu, skidat ćete s njih sloj po sloj, kao što se ljušti luk, i oni će se potpuno otvoriti. Tada ćete imati priču – kaže Malcolm Clarke, autor koji uz četiri nominacije za Oscara ima i niz drugih filmskih  nagrada.