Inarritu prati golu borbu za opstanak trapera Hugha Glassa kojeg tumači Leonardo Di Caprio, naoružavši ga identičnom puškom i odjenuvši mu isti krzneni ogrtač kakav je nosio Robert Redford u Pollackovu antivesternu »Jeremiah Johnson«
Slijediti duboke tragove u snijegu koje su iza sebe ostavili autori poput Jerzyja Skolimowskog (»Ubojstvo iz nužde«), Seana Penna (»U divljini«) i Wernera Herzoga (»Grizzly Man«), nakon što su svi odreda poslali svoje protagoniste u napornu avanturu boravka i preživljavanja u okrutnoj divljini. Osloboditi western od mita i ubrizgati mu dostatnu dozu blata i meteo alarma, kako su to sedamdesetih radili Robert Altman (»McCabe & Mrs Miller«) i Sidney Pollack (»Jeremiah Johnson«), a u zadnje vrijeme i Quentin Tarantino (»Mrska osmorka«).
Bila je to osnovna namjera Alejandra Gonzalesa Inarritua dok prati golu borbu za opstanak trapera Hugha Glassa (Leonardo DiCaprio), naoružavši ga identičnom puškom i odjenuvši mu isti krzneni ogrtač kakav je nosio Robert Redford u Pollackovu antiwesternu, nakon što je jedva preživio bliski susret s grizlijem i izašao iz jame u kojoj je trebao biti živ zakopan.
Inarrituov crv
No njegova je avantura u isti mah i žilavi osvetnički pohod, u namjeri da likvidira čovjeka koji mu je pred njegovim očima ubio sina indijanske krvi, žilavog dječaka čija je majka bila iz plemena Pawnee.
Scena u kojoj se Glass pokušava zaštititi od mećave sakriven u utrobi mrtvog konja, zapravo je reciklaža identične scene iz filma »O konjima i ljudima« Benedikta Erlingssona. No kako je to islandski film za koji je Inarritu svjestan da ga je vidjela tek šaka Amera, očito ju je odlučio prisvojiti, kako bi je reckliranu ponudio najširoj publici. A i sličan susret s grizlijem, doduše ne tako bravurozno snimljen, imao je i Richard Harris u komadu »Man in the Wilderness« Richard C. Sarafiana.
Autorova kontrola
U slučaju Inarrituova mede, doista osjećamo kako nam njegovi zubi i kandže trgaju meso (neki su nebulozni portali čak naveli da je medvjed silovao Glassa, iako ulogu silovatelja preuzima Francuz iz grupe čiji se sirovi sastav možda najviše približio onom iz McCarthyjeva »Krvavog meridijana«, kojeg Tarantino u svojoj »autoparodiji« nikad nije bio u stanju dostići).
No ono što zadivljuje u Inarrituovu komadu, autorova je nevjerojatna kontrola, što je bilo gotovo nezamislivo u njegovim histeričnim ranijim radovima, pri čemu se njegov direktor kamere Emmanuel Lubezki fino oslanja na prirodnu svjetlost. Film je to u opsesivnoj potrazi za krajnjim mogućim granicama, čije estetika traga za moralnom dimenzijom istine, propovijedajući čistoću gorućim travama izliječenog tijela i duše.
