Insert iz najnovijeg filma Akija Kaurismakija »Druga strana nade«
Kaurismaki i dalje vjeruje da svijet može biti ljepše i bolje mjesto za život. Tako se osjećamo i mi nakon projekcije njegova filma – ljepše i bolje
Živimo u eri u kojoj EU paranoje od terorizma ovih dana stvaraju nepregledne kolone automobila na hrvatsko slovenskoj granici, čija se dužina mijenja ovisno o danu i raspoloženju političara. Nitko očito ne želi shvatiti da skeniranje i minuciozne kontrole neće zaustaviti terorizam, već drastična promjena politike i prestanak aktiviranja majki svih bombi koje su taj isti terorizam abortirale. Uostalom, svi ti silni teroristi koji su posijali kaos u Nici, Berlinu, Londonu i Stockholmu, nisu prelazili tu istu granicu, već žive u državama u kojima su počinili napad. Sve te paranoje dodatno podgrijavaju samozvani demografski stručnjaci i dežurni mračnjaci koji smatraju da velike migracije prema Europi vode ka »destabiliziranju razvijenih društava« i »počinju ozbiljno ugrožavati domicilno stanovništvo«.
Jer, kako se migrantska kriza u Europi intenzivira, tako njena tvrđava postaje sve čvršća. Cement, žilet žica, elektronski nadzor. To su samo neki od načina kojima se ta militarizirana i »razvijena« citadela privilegije i isključivosti pokušava osigurati, što pokazuje i sugestivni doks Tadhga O’Sullivana »Veliki zid« u kojem autor kreće na svoj dugi itinerar od mediteranskih obala do europskih centara moći, od bugarske granice do Londona, od Melille do Bruxellesa, nudeći lucidni komentar jukstaponiranjem modernih imperijalnih autoriteta i migrantskih očajnika. Film je inspiriran Kafkinom kratkom alegorijskom pričom »Pri gradnji kineskog zida« koja preispituje prirodu Moći. Iako Kineski zid kao politička konstrukcija nikad nije dovršen, danas su fantazije o idealnom Europskom zidu prisutne više no ikad i ekonomija ne namjerava prekidati njegovu izgradnju (promatrati footage sa slovenskim policajcima pored žilet žice u sjajnom doksu »Evanđelje« Pippa Delbona).
Crno lice
U najnovijem filmu Akija Kaurismakija »Druga strana nade«, njegov očajnik Kaled u bijegu iz ratom razorene Sirije, nije prelazio balkansku rutu, nije se samoranjavao žilet žicom, niti je strepio da će mu neki hrvatski demograf sasuti u bradu litaniju o tome kako njegova prisutnost destablizira razvijeno europsko društvo. Ali umjesto Šterca, dogodio mu se bliski susret s pripadnicima neonacističke »Armije za oslobođenje Finske«, što je manje više isto. Kaled se naime ukrcao kao slijepi putnik na teretni brod koji će ga dovesti u Helsinki. U uvodnom kadru ugledat ćemo njegovo tijelo kako izranja iz ugljene prašine utovarene u štivu tog istog broda koji ga je odveo u »slobodu«. Ofarbavši lice u crno, Kaurismaki mu ironično imputira dvostruki krimen. On nije samo »prljavi« Sirijac, već i »prljavi« crnac, samo što američki rasizam pedesetih zamjenjuju neke nove europske ksenofobije i rasizmi. Jer, Kaurismaki uvijek ostaje na strani ljudi odbačenih na marginu. Onih dobro znanih otpadnika i »ostataka« društva. Nakon što je u kupaonici željezničke stanice isprao crnilo od ugljena s lica, prijavljuje se na policijsku stanicu zatraživši politički azil, ali on mu je odbijen jer je finsko Ministarstvo vanjskih poslova procijenilo da situacija u Alepu, eto, nije tako dramatična.
Kako bi svijetu definirala židovski »problem«, Goebbelsova propagandna mašinerija je 1939. ukrcala 937 njemačkih židovskih izbjeglica na prekooceanski brod, čiji je krajnji cilj trebala biti Kuba. No vlasti u Havani nisu dopustile putnicima da se iskrcaju s broda i prepuste se kubanskoj sreći. Sve se to ubrzo pokazalo kao lukavi trik koji je trebao pokazati da Židove ne mrzi samo nacistička Njemačka, već i ostatak svijeta. Paradoks je bio tim veći da putnicima nije bilo dopušteno ni iskrcavanje u SAD-u, čime su američke vlasti praktički pomogle nacistima.
Zato brod nije imao drugog izbora nego da se vrati u Hamburg. Ali ni tamo njegovi putnici nisu bili bolje sreće, jer su Velika Britanija, Belgija, Francuska i Nizozemska pristale osigurati azil tek za tristotinjak putnika, dok su ostali okončali u konclogorima. O tom slučaju Stuart Rosenberg snimio je još 1976. film »Brod prokletih«, s Orsonom Wellesom u ulozi kubanskog magnata, Maxom von Sydowom kao brodskim kapetanom i Faye Dunaway s monoklom. Film je aktualniji no ikad. Dovoljno je zamijeniti Goebbelsa s Trumpom i Židove sa sirijskim i iranskim azilantima. Tada se moramo upitati tko su danas ti »prokleti« – oni koji su se morali suočiti s užasima (izbjegličkih) logora ili oni koji su ih ostavili na cjedilu?
No Kaled nekako upije pobjeći iz centra za azilante i sakrije se u stražnjem dvorištu jednog od onih tipičnih kaurismakijevskih restorana koji pripadaju nekom drugom vremenu. Lokal se doduše ne zove »Dubrovnik«, već »Zlatna pinta«, a kupio ga je trgovački putnik s licem Johna Waynea u odijelu od poliestera, od novca zarađenog na pokeru, zadržavši njegove prijašnje radnike i njihova psa Koistinena. Kaled postaje dio njihove utopijske ugostiteljske unije čije je sudbine združila ista čemerna sudbina, iste boli, isti minimalistički kadrovi i isti prostor i vrijeme, u bijegu od diktature policije i birokracije. To je onaj famozni Kaurismakijev mali uspavani svijet kojem se nigdje ne žuri. Posao u početku ne ide najbolje, pa će oni preimenovati restoran u »Imperial Sushi« i odjenuti kimone. Potom će japansku kuhinju zamijeniti večer indijske kuhinje, kad restoran mijenja ime u »Gandhi«. Jer, Kaurismakijevi junaci nemaju dom. Za Kaleda, njegov dom postaje »Imperial Sushi«. A njihovu malu komunu autor promatra kao prirodnu evoluciju usamljenosti, koja mu je potrebna da bi konstruirao hipotezu otpora.
Čistoća esencijalnog
To je ta bezvremenost slika koje nam se čine kao da su došle iz nekog dalekog alienskog svijeta koji više ne postoji, nalik interijeru zubarske ordinacije sedamdesetih. U stvarnosti, Kaurismakijev stil postao je ležerna ogrebotina koja će savladati rizik manirizma, svedena na čistoću esencijalnog. Nešto poput nultog stupnja slike. No ta ista slika savšreno je centrirana, spremna na beskrajne bijegove izvan kadra, prema nekim drugim mogućnostima, drugim dinamikama i drugim životnim perspektivama. Zato Kaurismakijeva umjetnost i nije drugo nego umjetnost mime koja spaja apstraktnost geste i konkretnost prisutnosti, zaustavljena negdje na pola puta između tuge i sreće. Umjetnost u kojoj formalizam otvara vrata realizmu, dok stvarnost nije ništa drugo nego još jedan oblik kidanja njegovih čvrsto zašarafljenih baglama. To je nešto što se ne podudara s logikom vremena, transformirajući nijemu ludoriju/burlesku u stvarnu intervenciju, koja subvertira hijerarhiju na relaciji između marginalnog i normativnog.
Zato Kaurismaki i dalje vjeruje da svijet može biti ljepše i bolje mjesto za život. Tako se osjećamo i mi nakon projekcije njegova filma – ljepše i bolje. Toga je svjestan i Kaled, kojeg bez obzira na čemernu stvarnost u koju je izronio, ne napušta njegov zarazni osmijeh. Izbjeglištvo kao čisti parkour srca. Jer, kako to Kaledu savjetuje njegov drug Mazdak, »Trebaš se smijati jer ovdje nema mjesta za tužne ljude«. Kaled je napokon pronašao svoj raj u kojem nema pečata, pasoša i skenera. Okupan retro zvucima benda Marko Haavisto a Poutahaukat, s Hendrixovim portretom na zidu.
