Čitav opus Quentina Tarantina sveden je na postmodernističko otimanje, prisvajanje i žvakanje bolje prošlosti filma, da bi je potom splatterski izbljuvao u velikim količinama, pomiješanu s krvlju, onako kako to rade protagonisti njegova najnovijeg komada »Mrska osmorka« nakon što je otrovana kava uzela svoj danak. Ili će tu prošlost naprosto ishračkati, kako to u filmu često radi njegova heroina Daisy Domergue (Jennifer Jason Leigh).

Ona je lancima privezana za lovca na glave Johna Rutha, poznatijeg kao Krvnik (Kurt Russell). Poštanskom kočijom jure prema Red Rocku, gdje bi ona trebala biti dovedena pred lice »pravde«, ali će ih snažna snježna mećava zaustaviti u odmorištu/pozamanteriji kod »odsutne« Minnie, na snijegom zametenom planinskom prijevoju u bespućima Wyominga.

No nakon povraćanja obično dolazi znojenje, ili još bolje, preznojavanje. Ona spora metamorfoza koja se manifestira u Tarantinovu imaginariju. Osam prokletih (mrskih) lica traži autora. Pirandello transformiran u western s natruhama trilera i splattera, desetak godina nakon američkog Građanskog rata, dakle, u doba u kojem »rane još nisu zacijelile«, kako bi to rekao naš kanadski korporacijski kauboj/plaćenik Tom. Jenkiji i Južnjaci zajedno pred kaminom, dok Bob svira božićnu »Tihu noć« na klaviru (usput, njegov lik koji portretira Damian Bichir kao barem djelomična inkarnacija Elija »Tuca« Wallacha, jedini je koji priziva leoneovsku ikonografiju).

Obiteljski glumci

Ta lica prepoznatljiva su lica. Autorovi obiteljski glumci, uz poneku novu akviziciju koju nećemo otkriti jer ona nije navedena ni na njegovoj uvodnoj špici. Neki od njih, poput Tima Rotha i Michaela Madsena, prizivaju Tarantinovu najbolju najraniju fazu (»Psi iz rezervoara«). Neke je dovukao iz »Pulp Fiction« ropotarnice (Samuel L. Jackson, Jennifer Jason Leigh). Neki su bili »Otporni na smrt« (Kurt Russell i Joe Bell koja sada više ne pokazuje svoje kaskaderske vještine, već igra na nekakav Calamity Jane imidž). A one poput sjajnog Waltona Gogginsa otkrio je nešto kasnije (»Odbjegli Django«), ali ih je nanovo angažirao shvativši da se njihovo lice može fino modelirati u diskursu prljavog (neo)westerna. Njegovi likovi u zadnje vrijeme ostaju »unchained« (Django, Daisy), jer mu se nakon postmodernističkog koketiranja s različitim žanrovima B-filma (kung-fu, blaxploitation, hongkonški krimić, ratni film itd.) nekako osladio western.

Tome u prilog ide i angažman skladatelja Ennia Morriconea koji se u »Djangu« pojavljuje tek u jednoj numeri, dok mu sada pripada kompletni originalni soundtrack, ne računajući na poneku rock numeru (The White Stripes, Roy Orbison) koja je valjda trebala potcrtati Tarantinov eklektični ukus jer je to jako cool, iako je Morricone oslobođen od prepoznatljivih harmonika koje prizivaju Leoneovu c’era-una-volta fazu. Da u najavnoj špici nismo uočili ime slavnog kompozitora, možda ne bismo ni znali da su partiture u »Mrskoj osmorci« njegove, što ne znači da su one loše.

Dodatni paradoks leži i u činjenici da je Tarantino često naglašavao odabir već zaboravljenog 70 mm formata slike, koji je trebao naglasiti monumentalnost snijegom zametenih eksterijera, iako je u njima ambijentiran tek manji dio njegova filma, dok je najveći dio priče smješten u zatvoreni i izolirani prostor planinskog konačišta u kojem su njegovi protagonisti pronašli spas od oluje, pa nam se na trenutke čini kao da je riječ o dramskom tekstu koji bi isto tako mogao uspješno saživjeti na kazališnim daskama.

Jacksonove tirade

Naravno, Tarantino itekako dobro zna da publika vapi za nasiljem koje joj treba servirati dok je još toplo, dakle, s onim »mecima u glavi«. No kako to već biva u Tarantina, ono će eksplodirati pred nama tek nakon dugih i predugih trenutaka očekivanja i neizvjesnosti, koji sagorijevaju poput svijeće (ta ista »pozamanterija« je u »Mrskoj osmorci« praktički ono što je u »Psima iz rezervoara« bilo skladište). Njegovi lovci na glave, wannabe šerifi, bojnici Unije i odmetnici koje je zaustavila i blokirala oluja, dio su prepoznatljiva tarantinovskog imaginarija, koji istražuje simulacije povijesti filma, ali i simulacije tih simulacija.

Ako smo – zadržimo li se na recentnijem Tarantinovu opusu – u »Djangu« imali »niggera« Jamieja Foxxa kao inkarnaciju obdarenog »Mandinga«, sada je tu Jacksonov bojnik Marquis Warren koji će održati sumanuti monolog o slavnoj reputaciji king-size crnačke kite, vizualiziran sniježnim oralnim seksom u formi flashbacka (Jackson je još od onih famoznih »biblijskih« tirada u »Paklenom šundu« bio i ostao veliki majstor monologa), koji bi Tarantina mogao koštati nominacije za Oscara, jer je to ipak malo previše za Akademijin dominantno konzervativni ukus (vidi recentni slučaj urnebesnog nezavisnog filma »Tangerine« koji su nepravedno zaobišle nominacije za Zlatni globus u kategoriji najbolje komedije, samo zato jer u filmu glume pravi transrodni glumci, a ne holivudske zvijezde u opravicama poput Eddieja Redmaynea u »Dankinji«).