Art kino Croatia

Festival mediteranskog filma: Isabelle Huppert pod zvijezdama

Dragan Rubeša



RIJEKA Splitski Festival mediteranskog filma krenuo je na svoju hrvatsku turneju po ljetnim kinima. Od 16. do 19. srpnja zaustavit će se u riječkom Art-kinu pod zvijezdama s programom koji obuhvaća četiri zanimljiva naslova. Njen zaštitni znak postaje uvijek izvrsna Isabelle Huppert koja se pojavljuje u čak dva filma – »Asfaltu« Samuela Benchetrita i »Sve što dolazi« Mie Hansen-Love.


U Benchetritovu filmskom triptihu ambijentiranom u jednom neboderu na pariškoj periferiji u kojem slučajni susreti njegovih stanara postaju svojevrsne slamke spasa u spoju nježnosti, osmijeha i suza, Huppert portretira ocvalu filmsku zvijezdu (isječak koji autor koristi je iz Gorettine »Čipkarice«) iako najbizarnija epizoda ostaje ona s mladim astronautom NASA-e Michaelom Pittom koji će aterirati na krov zgrade.


A u elegantnom »Sve što dolazi« glumi profesoricu filozofije koja je nekad bila komunistkinja, ali se kasnije predomislila, kad joj se privatni život počne rasplitati poput kotrljajuće vunene lopte, nakon što biva suočena s muževljevom nevjerom, pronašavši spas u druženju s bivšim studentom (Hansen-Love je od bivšeg mentora i sadašnjeg muža Oliviera Assayasa puno toga naučila).




U »Drugoj majci« Anne Muylaert koja se ponešto udaljila od Mediterana jer je autoričin komad ambijentiran u brazilskom Sao Paolu, ta geografska zbrka ipak ne umanjuje ležerni šarm njene melodrame o klasnoj borbi i majčinskim obvezama.


»Najmediteranskiji« od svih filmova s programa ostaje »Kad otvorim oči« Tunižanke Leyle Bouzid, o buntovnoj pjevačici rock benda čiji će nastup prekinuti pripadnici »odjela za zdravlje i sigurnost«, pri čemu se njena borba odvija na dva fronta – onom privatnom na kojem se mora suočiti s konformizmom obiteljske svakodnevnice, te onom javnom, kad se tijekom ispitivanja suočava s brutalnošću Ben Alijeva režima, kad se miris Arapskog proljeća već počeo osjećati u zraku.


Ono što je za Ameur-Zaimecheovu jazzericu Louise bila umobolnica koja paradoksalno postaje njeno mjesto totalne slobode (»Bled Number One«), to su za Bouzidinu rokericu njena djevojačka soba i majka koja joj se ipak pridružuje u pjesmi.