Sušak su u njegovoj turbulentnoj povijesti razdvajale dvije granice. Jedna je bila ona geopolitička, između Kraljevine Italije i SHS-a. Druga je bila ona sociološka iscrtana u »Kontu«, konkretnije, između šminkera i punkera. Slastičarna i kavana. Dva odvojena svijeta koja su rijetko ili gotovo nikad međusobno komunicirala. Dok su šminkeri na jednom kraju granice tamanili svoje rigojančije i promatrali defile (ukradenih) krpica iz Trsta, toliko su bili omamljeni mirisom parfema i kolača, da nisu ni primijetili da se s druge strane granice dogodila jedna smrt, kad je u veži iza famoznog »Konta« skončao mladi Nenad Vižin.

Na mjestu tragedije ostala je tek spomen ploča s natpisom istrgnutim iz njegovih dnevničkih zapisa – »Nisam se bojao. Nisam se bojao ničeg. Slušam blues. Fina stvar taj blues«. Tragedija je ostala vječno omotana velom šutnje, ravnodušnosti i kompromisa.

U produkcijski besprijekornom doksu Morane Komljenović »Bosanoga (sasvim slučajna smrt)«, Vižin je sveden na sjenu. Arhivski materijal doziran je diskretno i njegov portret prekrit će filmsko platno tek u samoj završnici. Ostala su tek svjedočanstva njegovih najbližih poput majke i sestrične, ali i onih koji su ga susretali i tek površno poznavali.

Oni koji možda znaju najviše nisu htjeli govoriti ili su njihovi odgovori s druge strane slušalice krajnje neodređeni. Prema nekima bio je »fantom slobode«. Drugi su ga smatrali »neprilagođenim« freakom koji je volio bosonog hodati divljom stranom ulice i odlaziti na maturalnu zabavu u šorcu, gol do pojasa. Bio je dakle lik za kojim bi se Gus Van Sant naprosto otimao.

Za Bernardina Modrića bio je tek najobičniji »žicar i klošar«, dakle, osoba o kojoj on nikad ne bi snimio doks, što i ne čudi, jer njega ionako više zanimaju »velike« ličnosti i slavni izumitelji naprava za ubijanje.   

Vrijeme nježnosti

Ima u Moraninom doksu nezaboravnih pasaža. Suze Vižinove majke. Peticija skrivena ispod prašnjavih tavanskih parketa, na kojoj se uz poneko išarano ime nalazi popis onih koji su tražili da se rasvijetli slučaj. Čista arheologija straha, pomiješana s prvim tragovima aktivizma i bunta, koji će barem u Vižinovu slučaju kulminirati masovnim odlaskom na žrtvin pogreb. Tu je i smirena Pavica Čabrijan koja navodi da su i partizani stali na njihovu stranu. Ali Vižinov grob ne postoji.

Pokopan je na mjestu namijenjenom najsiromašnijima, da bi mu nakon nekog vremena posmrtni ostaci bili premješteni u zajedničku kosturnicu. Da, opsesija riječkog doksa grobljima i smrću vječna je i postojana. Možda nijedan grad nema toliko (perverznu) potrebu suočavati se sa svojom (punkerskom) prošlošću i tragati za izgubljenim vremenom, koliko god je Wenders jednom rekao da je nostalgija najveći neprijatelj evolucije. Tamo gdje Željka Sukova (»Marijine«) tretira smrt i prostor groblja kao campovski spoj pulsirajuće bruleske i performansa, Morana Komljenović je nježna i dirljiva.

No, ako ćemo po nečem pamtiti Moranin film, to su riječi Vižinove majke. U zdanjih mjesec dana imao sam naime priliku vidjeti čak četiri različita doksa u kojima autori bilježe u seriji krupnih planova sjećanja i intimne ispovijesti nevjerojatno bistrih i elokventnih starica i staraca, koji se do najminucioznijeg detalja prisjećaju vlastite prošlosti. U Žilnikovu doksu »Jedna žena, jedan vek«, Dragica Srzentić prisjeća se svojih druženja s Titom, kao i njegova prva žena Herta Haas u prvoj epizodi Zafranovićeva »Tita«, čija je akterica morala na vidjelo izbaciti i poneku pikanteriju, jer je to EPH kao producent očito tražio.   

Majčine suze

A u Claudea Lanzmana (»Karski«), bivši pripadnik poljskog pokreta otpora prisjeća se odlaska u Bijelu kuću, kad je Rooseveltu podnio izvještaj o političkoj situaciji u Poljskoj i progonu Židova u varšavskom getu, kad postaje svjestan koliko je povijest okrutna. No, najbolnije ostaju suze Vižinove majke shrvane tragedijom.

Tamo gdje će jedna kolektivna tragedija (Židovi) natjerati Karskog da okonča razgovor sa suzama u očima, kad se prisjetio trenutka u kojem mu je američki vrhovni sudac rekao »Ja vam ne vjerujem!«, Vižinovu majku će rasplakati nikad preboljena osobna tragedija, konkretnije, gubitak sina, pripovijedajući kako ga stalno sanja i kako joj se čini da je u raju. Zato Moranin film možda govori o punku. No, njegova je tekstura više elegija.

U stvari, »Bosanoga« je poput najsjetnije i najtužnije bossanove.