Orijentacija na istočnu kinematografiju, koja uključuje praktički sve što se snimi istočno ili sjeveroistočno od Trsta, pokazala se mudrim izborom: u tom golemom filmskom studiju prepunom talentiranih redatelja i glumaca, politička događanja i povijest otvaraju toliko tema da njihovo obilje čini izbor teškim
Tijekom više od petnaest godina koliko pratim tršćanski filmski festival Alpe Adria, a ovo mu je 26. saziv, moram reći da kvalitativno – unatoč stalnom rezanju financijskih sredstava – festival raste i to zahvaljujući svježim idejama organizatora. Nije, dakako, nevažno što je izbor filmova zanimljiv i što su to sve redom filmovi koji su se već potvrdili na poznatim festivalima a u Italiji nisu nikada igrani, jer upravo to privlači publiku. Ali masa ljudi dolazi i na popratna događanja koja su se proteklih godina razvila do zaista impresivnih razmjera.
Trst je sveučilišni grad mlade i obrazovane populacije koja stalno raste, jer se – upravo zahvaljujući festivalu – u Trstu može studirati i kolegije vezane uz film i njegovu produkciju. Annamaria Percavassi, direktorica i utemeljiteljica Tršćanskog festivala, kaže kako je sve to bilo utopija u vrijeme kad je ona studirala. Pa ipak su se predavanja vezana uz film pratila s najvećom pažnjom. I uvijek bila prepuna!
Zato i danas u Trstu postoji filmska publika svih generacija, a festivalske su projekcije u dvije dvorane (smještene na nekoliko minuta hoda, tako da se publika lako prebacuje između filmova i dvorana) vrlo solidno popunjene, a mnoge projekcije i rasprodane.
Hrvatski film
East Meets West
U trodnevnom segmentu »East Meets West« koji se događa u prostorima Hotela Savoy – održano nekoliko vrlo zanimljivih i jako posjećenih predavanja, a sve na temu pisanja, produkcije i marketinga na filmu. Posebno je bio posjećen razgovor s američkim filmašem Mikeom S. Ryanom (Greyshack Films), na temu »The US Independent Market«, iz kojeg je vrlo brzo bilo jasno da se na tom »tržištu želja« permanentno vodi bespoštedna bitka između onih koji bi željeli zakoračiti na film i onih koji tamo već jesu. Ne radi se o izravnom sukobu, ali je sustav tako postavljen da onemogućava ulazak novim autorima, pogotovo ako ovi ne dolaze iz zemalja SAD-a, a ni onim »domaćima« baš ne ide na ruku.
Jednim od najvažnijih segmenata festivala u Trstu pokazala se suradnja s filmskim akademijama istočnih zemalja. Mnogi su profesori i poznati redatelji već vodili radionice u Trstu, a s njima dolaze i njihovi odabrani studenti, kao i studenti s drugih akademija. Iz tih suradnji nastaju najčešće koprodukcije koje gledamo sljedećih godina, na tim se kreativnim radionicama rađaju ideje ne samo o filmovima, već i o predavanjima i susretima koje bi mladi, budući stvaraoci željeli slušati.
Tako je – s poprilično ironije i humora – Mike S. Ryan ispričao neka svoja iskustva. Baveći se art-filmom, koji svom autoru sigurno neće donijeti bogatsvo ali to je njegov jedini izbor, Ryan je danas u cijelosti »sam svoj majstor«, jer radi produkciju, razvija film od ideje do scenarija, snima, montira, radi post produkciju i na kraju distribuciju svojih filmova. Da bi stekao sva ta znanja, on je desetak godina radio u filmskoj industriji, što mu je s jedne strane oduzelo vrijeme za vlastite projekte, a s druge omogućilo da spreman uđe u njih.
Iz njegova predavanja mladi budući filmaši čuli su pikantne detalje o radnim vizama za Europljane u SAD-u, o sindikalnim obvezama koje ćete imati iako još ništa ne zarađujete, o porezima na novac koji vam stiže za film od fondova u Europi, ali najviše o važnosti ugovora i paranoičnom strahu od suđenja i troškova američkih sudova. Sve je u toj zemlji uređeno zakonima koji pokrivaju i slučajeve koji se ni teoretski ne mogu dogoditi, pa ljudi koji pokušavaju na tom tržištu raditi film vrlo često padaju u depresiju pitajući se: Kako je uopće moguće razvijati filmski posao u SAD-u?
– Ipak, ovo je najbolje vrijeme za filmaše niskobudžetnog filma, zaključio je Ryan, jer se vlastiom kamerom može snimiti film, a distribuirati ga preko osobnog web sitea!
Ponoćna zakuska
Tršćanski filmski festival počeo je skromno, 1990. godine pokrenula ga je Anamaria Percavassi s nekoliko suradnika, pod pokroviteljstvom grada Trsta. U to je vrijeme termin »Alpe-Adria« značio više nego danas, obećavajući zajedništvo srednje Europe.
Iako tada nije mogla slutiti u kojem će se smjeru razvijati ujedinjenje Europe, direktorica festivala trasirala je razvojni put koji je vidljiv i danas, a orijentacija na istočnu kinematografiju, koja uključuje praktički sve što se snimi istočno ili sjeveroistočno od Trsta, pokazala se mudrim izborom: u tom golemom filmskom studiju prepunom mladih talentiranih redatelja i glumaca, politička događanja i povijest otvaraju toliko tema da njihovo obilje čini izbor teškim!
