ZAGREB » Umjetnost postoji iz dva razloga, da otvara probleme i popravlja ljude, a ovaj film je u 80 minuta zgusnuo brojna teška pitanja koja potiču na razmišljanje: od najbolnije roditeljske teme gubitka djeteta, problema malog čovjeka kojemu sistem ne pruža pomoć i podršku do traženja ishodišta neobjašnjive geneze nasilja među mladima, a prema reakcijama gledatelja, vjerujem da je uspio doprijeti i do ljudi, kazao je sarajevski glumac Emir Hadžihafizbegović koji u filmu Ognjena Sviličića »Takva su pravila« – što će u kinodistribuciju krenuti 29. siječnja – glumi oca maloljetnog mladića koji umire nakon premlaćivanja. 

  Hadžihafizbegović – kojemu je žiri programa Horizonti Međunarodnog filmskog festivala u Veneciji dodijelio nagradu za najbolju glavnu mušku ulogu – priznao je da je počašćen što mu je redatelj povjerio ovu ulogu, koja mu je ujedno i najteža u njegovoj dugogodišnjoj karijeri u kojoj je snimio gotovo pedeset filmova. Također je naglasio da je njihova ponovna suradnja bila i stanoviti rizik te je ovoj ulozi pristupio na potpuno drugačiji način. 

  – Zanimljivo je da sam 2007. godine u »Arminu« igrao oca dječaka istih godina kao i sada u filmu »Takva su pravila«, no pronašao sam sasvim drugi ključ za oblikovanje ovoga lika. Postavio sam si niz trivijalnih pitanja o tom liku, za koga navija, tko su mu roditelji, kakvu muziku sluša i slično, iskonstruirao sam mu biografiju i ponudio je redatelju. Onda smo taj lik nastavili graditi dalje, opisao je Hadžihafizbegović minuciozni proces stvaranja lika. Glumac je također rekao da je riječ o mučnoj temi te da je tijekom dva i pol mjeseca snimanja bio potpuno posvećen ulozi, doslovno hermetiziran u stanu, potpuno kontaminiran promišljanjem svog lika i nezainteresiran za vanjski svijet. 

  – Nakon scene na patologiji hodao sam ulicama Zagreba i teško mogu reći kako bih hipotetski reagirao u situaciji koju je doživio moj lik, ispričao je nagrađeni glumac priznavši da su ga misli neminovno dovele i do vlastite djece sličnoga uzrasta. 

  Nasilje među maloljetnicima je ozbiljan i univerzalan problem koji ne jenjava ma koliko ga društvo stavljalo pod tepih. Stoga Hadžihafizbegović apelira da se njime uhvate u koštac i društvo u cjelini i obitelji same jer je porazna spoznaja koji vrijednosni sastav ima današnja mladež. 

  Redatelja i scenarista Ognjena Sviličića brutalna je agresija navela da snimi film o sudbini malog čovjeka koji ne zna dignuti glas i boriti se za svoja prava, a javne institucije pritom za njega ne rade ništa. 

  – Rekli su mi da moji likovi nose komunizam u kostima, da se ne znaju pobuniti, da su poslušni kotačići sistema, što je zaista tako, no s druge strane, riječ je o univerzalnoj situaciji i ne mislim da bi sustav puno bolje zaštitio ni njemačkog vozača autobusa, smatra Sviličić prema kojemu se ovako nešto može dogoditi svakome i bilo gdje.