Grad: Rijeka
Danas: 18° djelomično oblačno
Sutra: 1° 15° naoblaka
24. studenoga 2017.
Jači od smrti

foto SVJETLO NITKO NE MOŽE UGASITI Veljkovo "pero" nikad nije prestalo pisati

Novine su bile i ostat će ogledalo života – Veljko Vičević / Foto NL ARHIV
Novine su bile i ostat će ogledalo života – Veljko Vičević / Foto NL ARHIV
Autor:
Objavljeno: 8. studeni 2017. u 7:14 2017-11-08T07:14:00+01:00

Stvarajući novinu Veljko je stvarao svjetonazor znajući da biti drugačiji od drugih ne znači nešto loše, već štoviše – da je to bogatstvo sve do onda dok se vodiš istinom i željom da ovaj nikad, a pogotovo ne u njegovo vrijeme pošten i dobar svijet, učiniš pravednijim i boljim

Svatko od nas tko je imao sreću poznavati zasigurno jedno od najoštrijih, ali ujedno i najljudskijih novinarskih pera 20. stoljeća, a k tome još i raditi s njim, učiti od njega, o njemu ima svoju sliku i svoje sjećanje. Danas se navršilo dvadeset godina da ga više nema. Fizički, dakako, jer Veljkova je ostavština nemjerljiva. Svojim je postojanjem i svojim slovima zadužio mnoge. Pomogao svakom kome je mogao pomoći i tko je pomoć zaslužio. Onima koji su mu pokušali prestrašiti slova uzvratio je bez imalo milosti, i bez ikakvog straha, a mnogima dao priliku da se listajući njegov Novi list osjećaju ljudima. Osjećaju ponosno što pripadaju ovom kraju i Veljkovom zavičaju.

Istina i poštenje

Stvarajući novinu Veljko je stvarao svjetonazor znajući da biti drugačiji od drugih ne znači nešto loše, već štoviše – da je to bogatstvo sve do onda dok se vodiš istinom i željom da ovaj nikad, a pogotovo ne u njegovo vrijeme pošten i dobar svijet, učiniš pravednijim i boljim.

Novinarska i političke legende – Veljko Vičević, Vlado Gotovac i Ivo Škrabalo u Novom listu sredinom devedesetih / Foto NL ARHIV

Rijetki su oni koji su toliko ljubili istinu i poštenje kao Veljko. Rijetki su oni koji su nalik njemu bili spremni izgubiti sve da bi dobili malo. A zapravo tako puno – da bi ostali dosljedni sebi i svojim normativima ljudskosti.

VELJKO VIČEVIĆ (14. 9. 1953. – 8. 11. 1997.)

U onu crticu koja razdvaja datum rođenja i smrti, kod Veljka je zapisano da se rodio 14. rujna 1953. godine u Podčudniću, u srcu Grobnišćine. Završio je osnovnu školu u Čavlima, gimnaziju u Rijeci, te književnost na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. S novinarstvom se prvi put susreo 1974. u novolistovskoj »Ljetnoj školi novinarstva«, a nakon toga novinarstvo je, nakon obitelji bila njegova najveća ljubav. Nakon šest godina honorarne suradnje sa sportskom rubrikom Novog lista i zagrebačkim Sportskim novostima, 1. srpnja 1981. Veljko je dobio stalno radno mjesto u Supilovom dnevniku.

Nije ga Novi list zaposlio kao novinara već na mjesto korektora i lektora, no samo zakratko jer Veljko vrlo brzo postaje novinar u »sportu«, a potom i novinar ondašnje unutrašnjo-političke rubrike. Četiri udarne godine njegovog pera protegle su se između 1985. i 1989. kad je za seriju napisa u aferi »Agrokomerc« 1987. nagrađen i »Zlatnim perom« Hrvatskog novinarskog društva. U redakcijski kolegij ušao je 1988. da bi ga 5. srpnja 1990. Radnički savjet Novog lista, prvi put, ne direktivom već voljom većine članova redakcije, s pozicije komentatora unutrašnjo-političke rubrike imenovan glavnim i odgovornim urednikom Novog lista stavljajući ga tako na vjetrometinu višestranačja i svih promjena od političkih, preko tehnoloških, a nadasve moralnih koje je sa sobom donijelo vrijeme rata i poraća. Novi list je imao sreću da je baš Veljko potpisao tih njegovih 2.615 brojeva u najturbulentnijim vremenima novije povijesti. Nesreća je stigla 8. studenog 1997. kad je Veljko preminuo.

Posmrtno je nagrađen trima nagradama za životno djelo – Nagradom grada Rijeke, nagradom HND-a »Otokar Keršovani« i nagradom Hrvatskog helsinškog odbora »Joško Kulušić«, a dobitnik je i nagrade za izuzetna postignuća Općine Čavle.

Kod Veljka su se riječi obitelj, prijatelj, zavičaj, novinarstvo i poštenje pisali velikim slovom. U svemu je uvijek kretao s pozicije običnog malog čovjeka, kako u profesiji tako i u životu općenito. Rijetki su oni kojima on nije dao šansu da budu bolji ljudi. A ako im ju nije odlučio pružiti, vjerujte – nisu je ni zaslužili.

Ni on, ni njegova obitelj nisu zaslužili to što se dogodilo tog 8. studenog 1997. godine, no to je nešto protiv čega se čak ni Veljko nije mogao boriti. Neminovnost, kao što je neminovnost i činjenica da se svatko od nas Veljka sjeti najčešće kad se nađe u teškim problemima. I zaziva ga. Svih ovih dvadest godina ga zaziva. Da, naravno postoje i oni koji njegovo ime koriste u »komercijalne svrhe«, no na takve se ne treba obazirati. Za takve bi on rekao – lavali i odmahujući rukom nastavio dalje. Tako nekako nastavlja i Novi list trudeći se u ovim, za novinarsku profesiju i novinarstvo općenito ne baš bajnim vremenima, ostati bar na njegovoj jednoj stopi ako baš ne na čitavom putu. Dok je i ta jedna stopa, dobro je. Samo nek je duboka!

Otvoreno pismo

I stoga, ovaj tekst pisan u povodu 20. obljetnice njegove fizičke smrti, završit ću njegovim riječima, točnije kratkim izvatkom iz otvorenog pisma što ga je on kao glavni urednik uputio novinarima redakcije Novog lista 1992. godine, u jeku pokušaja ondašnje vlasti da od onakvog Novog lista ne ostane ni list.

– Štovani kolege i kolegice novinari Novog lista, svima zajedno želim mnogo sreće. Vaše svjetlo nitko ne može ugasiti. Želim sreće i našim čitateljima, koji nas i vole i ne vole, kojima smo obične »komunjare« i neobične »ustaše« i »projugoslaveni« i rigidni Hrvati, navodno podložni HDZ-u, pa opet RiDS-u, SDP-u i HSP-u, posebno liberalima i HNS-u, koji govore da smo ovo i ono. Zadovoljan sam što smo uvažavali sva mišljenja, i stranaka i čitatelja, znajući da su novine bile i ostat će ogledalo života, pa i rezultat svih novinskih zabluda, stremljenja, strasti, prihvaćanja novih i odbacivanja starih spoznaja i laži. Nažalost, nismo od jučer.

Veljko Vičević na dodjeli Zlatnog pera HND-a 1987. godine za tekstove o aferi Agrokomerc / Foto NL Arhiv

Nasreću, postoje oni koji žive zauvijek!

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka