Kad kultura prijeđe u sferu politike, to je sigurno nešto dobro, jer mora biti riječi o osvješćivanju društvenih problema. Riječko kazalište u posljednje je vrijeme postalo angažirano kazalište, a s obzirom na to da je podrška intendantu prešla u sferu politike, razgovarali smo i s ministricom kulture Andreom Zlatar-Violić.

  Događaj godine u Rijeci je, ne samo u kulturi već i u politici, dolazak i rad intendanta Olivera Frljića – prema onome što ste o njegovoj predstavi Hrvatsko glumište čuli ili pročitali, kako komentirate njegov rad?

  – Gledala sam nekoliko predstava Olivera Frljića na temelju kojih sam prepoznala njegov interes za postavljanjem pitanja u kazalištu i za razmišljanje o kazalištu koje želi komunicirati s građanima. Navedenu predstavu nisam gledala, no po onome što znam iz medija, ona pripada redateljskom rukopisu Olivera Frljića, samo što su ovoga puta pitanja postavljena i unutar samog hrvatskog kazališta, a tek onda cjelini društva.

Problematičnim vidim način interpretacija i medijsku mašineriju koja od pitanja vezanih uz jedan određeni kontekst stvara etikete. Jasno mi je da vjerojatno nitko nije sretan što se našao otisnut na donjem rublju, ali Frljić je svjesno preuzeo rizik da pitanja koja postavlja neće koristiti samo raščišćavanju devedesetih, već mogu stvoriti i nove konflikte i nove društvene traume.

  Može li nacionalni teatar biti sredstvo za iskazivanje političkog stava?

  – Svaka umjetnost, pa onda i teatar, čak i onda kada se na prvi pogled čini lirskim i bezvremenim, ima svoje političke konzekvence. Točnije, i apolitična predstava svojom apolitičnošću daje politički stav. Teatar nije sredstvo, nego je prostor i medij izražavanja.

  Prvenstveno umjetničkog, ali koji uvijek, naglašavam, ima svoje socijalne i političke učinke. Ne vidim nikakve razlike u tom smislu između jednog lokalnog ili amaterskog kazališta i nečega što predstavlja »nacionalni teatar«.

Opširnije u tiskanom izdanju Novog lista, u subotnjem prilogu “Pogled”