Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 4° 1
Sutra: 1° 2° 34
22. veljače 2018.
Provjereni antivalentinovac

Intervju RAZGOVOR S MANI GOTOVAC 'Živimo u vremenu bez ljubavi. Jedva da ima ljudi na svom mjestu'

Na dan samog Valentinova, govorit ću kao provjereni antivalentinovac! - Mani Gotovac / Foto Ivica TOMIĆ
Na dan samog Valentinova, govorit ću kao provjereni antivalentinovac! - Mani Gotovac / Foto Ivica TOMIĆ
Autor:
Objavljeno: 13. veljača 2018. u 7:41 2018-02-13T07:41:00+01:00

Ako je neka pojava u svijetu danas doista ugrožena i ako su njezini zastupnici apsolutna i provjerena manjina, onda je to iznad svega ljubav u nekadašnjem smislu toga pojma. Pa zatim prijateljstvo. Upravo tu crnu rupu koja zjapi prazninom iskorištavaju svi oni koji misle da se sve može kupiti. Ali ne, ne može. Ne može sve. Ljubav u autentičnom značenju toga pojma ne može se kupiti. Nema cijene

Mani Gotovac, poznata teatrologinja, kazališna kritičarka, književnica i prva intendantica u povijesti hrvatskog kazališta predstavit će u Rijeci svoj novi roman »Ćutim te«. Knjigu je objavio zagrebački Profil, a priča je to o jednoj obitelji, o njezinoj tragediji, ali i priča o hrvatskom društvu u kojoj autorica ispisuje vrhunce svog literarnog stvaralaštva, zalazeći pritom duboko u teme koje su obilježile njezin opus: ljubav i sva njezina lica, krhkost i snaga pojedinca, okrutnost društva koje ne slavi ljepotu različitosti, ali prije svega kako i koliko ćutimo jedni druge. A komika i tragedija, u proznom kazalištu Mani Gotovac, isprepliću se, baš onako kako to i biva u životu samom. Mani Gotovac zatekli smo ovih dana u Opatiji i porazgovarali o njenoj novoj knjizi.

Vaš najnoviji roman »Ćutim te« predstavit ćete 14. veljače u riječkom Antikvarijatu Ex libris u 19 sati, na dan kada se obilježava Valentinovo. Je li taj datum namjerno odabran i ima li u njemu simbolike?

– Zar to nije prava stvar? Na dan samog Valentinova, govorit ću kao provjereni antivalentinovac! Ne tri ili pet dana kasnije, nego baš toga, 14. veljače, u riječkom Ex librisu. Mislim da je to sjajna ideja Željka Međimorca.

Toga dana slavit će se ljubav i prijateljstvo. Koliko, po vašem mišljenju, u današnjem svijetu ima ljubavi?

– Ako je neka pojava u svijetu danas doista ugrožena i ako su njezini zastupnici apsolutna i provjerena manjina, onda je to iznad svega ljubav u nekadašnjem smislu toga pojma. Pa zatim prijateljstvo. Upravo tu crnu rupu koja zjapi prazninom iskorištavaju svi oni koji misle da se sve može kupiti. Ali ne, ne može. Ne može sve. Ljubav u autentičnom značenju toga pojma ne može se kupiti. Nema cijene. Nikakvo blago ovoga svijeta. Shakespeare je to dobro znao. U sceni ludila, Ofelija pjeva svom princu Hamletu. Sjećam se, pjeva ovako: »Sutra je Valentinovo,/Svi ustanimo zarana; Pod prozor ja ću doći tvoj,/Da budem tvoja dragana.« U Shakespeareovo doba sveti Valentin bio je još mučenik iz 3. stoljeća. Izgubio je glavu jer je volio zaljubljene, jer im je, legenda kaže, poklanjao ruže. Danas su se te ruže i to mučeništvo pretvorile u komercijalni festival i isprazni spektakl. Živimo u vremenu u kojem se samo kupuje, prodaje, oduzima i dodaje. U vremenu bez ljubavi.

Potpuna bešćutnost

Kako je nastao naslov vašeg novog romana – »Ćutim te«? Kakvu poruku odašiljete čitateljima s naslovnice knjige?

– Naslov moje knjige dvoznačan je. Na prvu loptu on samo obnavlja staru dubrovačku uzrečicu »ćutim te«, što je tada značilo »volim te«, a danas znači »osjećam te«. Kada se međutim roman i pročita, onda je jasno kako je taj »Ćutim te« potpuno suprotan prvotnom značenju. Naprosto je izokrenut. U romanu se, naime, ne priča o »ćutenju« već, usuprot tome, o potpunoj bešćutnosti. I to ovog našeg doba.

Vaš potresan roman daleko je od Valentinova. U njemu, između ostalog, progovarate o temi samoubojstava tinejdžera, čija je stopa u Hrvatskoj viša nego u ostalim mediteranskim zemljama. Zašto vas je privukla ova tema i imate li neko objašnjenje za ovaj alarmantan podatak?

– Nije li samoubojstvo tinejdžera najdrastičniji oblik pokazivanja bešćutnosti koju sam spomenula? Upravo je takav podatak pokrenuo ovaj roman. Kad sam, naime, prije nekoliko godina, u Rimu, sudjelovala na Simpoziju na kojem se govorilo o kazalištu Mediterana, moj kolega, teatrolog iz Italije, spomenuo je riječ »Croatia«. I to u kontekstu broja samoubojstava tinejdžera na Mediteranu. Rekao je da Hrvatska u broju prednjači. Ta me konstatacija toliko pogodila da sam odmah počela smišljati prozni tekst na tu temu. Onda sam provjerila podatke Eurostata iz 2014. godine. Bila je istina. Broj samoubojstava mladih na 100.000 stanovnika jest: u Grčkoj, 3 posto, u Italiji 2,5 posto, u Španjolskoj 2,7 posto, u Francuskoj 3,5 posto, a u Hrvatskoj 8,2 posto.

Tko je kriv za tolike suicide mladih u Hrvatskoj - obitelj, škola, hrvatsko društvo u cjelini?

– Kada bih znala odgovoriti na to pitanje, na bih pisala roman. Ali mislim da bi vrijedilo postaviti ga i postavljati ga našim istaknutim antropolozima, filozofima, sociolozima, psihijatrima... Ja mogu samo napisati roman na tu temu. Ništa drugo ne mogu, ne znam. Podatke sam objavila na kraju knjige, informativno, posve izvan proznog teksta.

Krivine društva

Samoubojstvo je i filozofski problem. Albert Camus u »Mitu o Sizifu« piše da zapravo postoji samo jedan filozofijski problem: samoubojstvo. Suditi o tome ima li ili nema smisla živjeti, znači odgovarati na temeljno filozofijsko pitanje - smatra Camus. Što mislite o toj tvrdnji?

– »Ćutim te« nije roman za djecu, niti o djeci. To je roman u kojem su glavni likovi mladi ljudi, i gdje stariji promatraju što se zapravo događa, kakav prostor za život omogućavaju svojoj djeci. Glavni likovi zovu se Filip, Đipsy, Iz, Lovro, i posebno, Đoi. Oko njih se zavrtjela tužna priča o samoubojstvu vršnjakinje. Naravno da taj slučaj uključuje i Camusov mit o Sizifu, gdje mitski junak besmisleno vuče težak kamen do vrha brda i natrag. Ali isto pitanje razmatra i bezbroj drugih autora, od starogrčkih mislilaca do danas. Mjesece sam provela radeći u Sveučilišnoj knjižnici. Moji likovi ništa o tome ne znaju, time se ne bave, ne mogu o tome razgovarati. Oni samo osjećaju kako se nepojmljivi teret sručio na njih. Problem ponegdje spominje spisateljica koja opisuje cijeli događaj.

U romanu kroz razne likove i situacije donosite oštru kritiku današnje Hrvatske. Kakva je, po vama, zemlja u kojoj živimo?

– Pa u njoj, u današnjoj i mojoj i vašoj zemlji, događa se to samoubojstvo nadasve senzibilne i inteligentne Đoi. Njezino ime znači Radost. Bila je radosno dijete. Na putu prema odrastanju bacila se pod kotače jednog skupocjenog automobila. Zašto? Oko toga »zašto« kreće se cijeli roman, napisan ponegdje kao dramsko, a ponekad kao prozno štivo. Odmah je očito samo to da se Đoi ne može nositi sa svim krivinama društva u kojem živi. Od školovanja do sveopćeg podivljalog kvazi konzervativizma, od proganjanja vještica do osuđivanja svakog mišljenja koje je različito, drugačije.

Ples po žici

Posljednjih godina dosta ste se posvetili pisanju. Koliko pratite kazalište i kakva je vaša ocjena trenutačnog stanja?

– Statistike pokazuju kako je teatar ponovo u središtu društvenog interesa, i to kod nas, u Hrvatskoj. Barem one predstave koje se mogu vidjeti na pozornici HNK-a Zagreb, kao što znate, rezultiraju beskrajno dugim repovima za ulaznice ispred blagajne. I nije tu riječ samo o baletu »Orašar« kako se predstavlja. Pa sve su predstave, tamo već davno bile rasprodane do mjeseca travnja. Ta činjenica svjedoči o sljedećem – prvo: na čelu kazališne kuće moraju biti svestrani i odgovorni kazališni znalci koji imaju intelektualne hrabrosti i koji znaju ponuditi temeljito promišljen, ali i privlačan program.

Predstave se, naime, ne izvode niti za njihove istomišljenike, niti za posjetitelje sajmišta. Ni jedno niti drugo nije gledateljstvo za koje se radi teatar. Teško je i nemilo ozbiljno ostvariti dobar program. To je ples po žici, jedan od najopasnijih. Ali, može se. Nužni su znalci, a ne cirkusanti što ne znaju tko im glavu nosi pa se pozivaju na vjernost državi i crkvi, a ne znaju razliku između operete i mise zadušnice. Drugo: povijest kazališta pokazuje kako se u kriznim vremenima ljudi vraćaju u teatar. Tako je i danas, osobito kod nas. Svi znamo da živimo u mračnim vremena, koja su ponekad i smiješna.

Tu su posljedice rata, socijalni prevrati, moralni debakl, tu je društvo u kojem jedva ima ljudi na svome mjestu, tu se na jednoj strani nagomilava imovina i moć, a na drugoj nemoćno siromaštvo i religiozni surogati, te sve ono što upravo gledamo. I sve je jasno. Samo nije jasno, nije vidljivo kako ćemo izaći iz tog tunela. U tunelu i teatar ponekad, ponegdje, zvuči kao spas.

Bili ste intendantica riječkog HNK-a Ivana pl. Zajca. Jeste li upoznati sa sadašnjom situacijom i imate li kakvu preporuku?

– Nažalost, rijetko dolazim u Rijeku. Ne gledam predstave, na pozivaju me, štednja je, razumijem, ništa o tome ne mogu reći. Posljednje što sam vidjela bila je odlična izvedba Verdijeva »Otella«.

Uzbuđenje i strast

Kakvu vrstu zadovoljstva, ili možda muke, vam predstavlja pisanje?

– Pisati za mene znači biti potresen, biti stalno iznenađen i začuđen situacijama u svijetu u kojem živiš, biti u stanju užasa i smijeha, patnje i ljepote. Uvijek me iznova obuhvaća uzbuđenje i strast prema likovima i situacijama koje pokušavam smjestiti u rečenicu na tom kompjutorskom zaslonu. Naravno da u takvom stanju prijeti i opasnost gubitka daha, strah, neka vrsta mučnine. Ali kroz vatru se ne može proći bez stanovitih opeklina, znam. Slična iskustva imala sam i kada sam vodila kazališta. I moram reći da mi i sada, i u pisanju, ona jako pomažu. Najprije vidim prizor, prostor, možda i vrijeme, pokušavam zamisliti strukturu, sve to u živo gledam tu ispred i oko sebe. A tek nakon toga, pokušavam isto i napisati. Na neki način, vratiti kazalištu.

Pišete li već nešto novo?

– Da. Pišem. Pišem prozu. Zove se: »Generalu ima tko pisati«. Asocijacije su, naravno, brojne. Ali prva je svakako naslov prvog Márquezova romana »Pukovniku nema tko da piše«. Zaokuplja me taj njegov pukovnik, a moj general i sve oko njega, i svi oko njega. Zaokuplja me gotovo svake minute u danu i noći. I sada, dok se ozbiljno liječim, u ovim jedinstvenim toplicama brižnih i pažljivih ljudi, tu pored vas, u opatijskoj Thalassotherapiji. Trebat će mi još puno, puno vremena. Nadam se da ću ga imati.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka