Vlasta Delimar: Žene su krivo shvatile emancipaciju

Ima jako puno mladih žena koje su se predale samo poslu. Kada dođu u neke godine shvatit će da su ostale posve same. Žene više ni ne kuhaju, ne odgajaju ni djecu. Heklanje, štrikanje – to više nitko ne radi. Što znači emancipacija – raditi negdje osam sati pa doći doma i kuhati ručak pun ljutnje, i nemati vremena za sebe ni za djecu? 

Vlasta Delimar danas je ime koje pripada klasici hrvatske suvremene umjetnosti. To potvrđuje i velika, retrospektivna izložba »To sam ja«, (kustosica izložbe je Martina Munivrana), koja se ovih dana, nakon tri mjeseca prikazivanja javnosti, zatvara u MSU u Zagrebu, a koja daje uvid u trideset i pet godina njenog rada.

  Opus Vlaste Delimar iznimno je samosvjestan i hrabar, a oko njegove visoke estetske dimenzije danas više ne bi trebalo biti spora. Ono što je ova umjetnica izgradila kroz razne vidove izražavanja, od performansa, s kojim je, kako je poznato, krenula u svijet kreativnog izražavanja koncem sedamdesetih godina prošlog stoljeća, preko fotografija, kolaža i drugih kombiniranih tehnika i medija, instalacija, body arta, nešto je što nas uvijek iznova jednako duboko dotiče i stavlja pred nova propitivanja – kako samih sebe, tako i vlastitih najintimnijih odnosa. Vlasti Delimar trebamo zahvaliti na beskompromisnosti i snazi da uđe u najosjetljivija područja čovjekove, osobito ženine intime, i prikaže ih duboko i jasno, na način da ih možemo doživjeti kao prostore vlastitih proživljavanja. O temama boli, intimnih odnosa, mnogostrukosti ženskih uloga i položaju žene u društvu razgovarali smo s umjetnicom koja u nedjelju, 24. ovog mjeseca, zainteresirane poziva na zadnji dan svoje izložbe i još jedno druženje sa njom, u MSU Zagreb, točno u podne.

  Da li se vi koji radite performans vidite kao neka vrst suvremenih šamana?

  – Nisam na taj način razmišljala, to se kod mene desilo vrlo spontano, sedamdesetih godina prošlog stoljeća, u vrijeme kada se performans puno više radio, mnogo nas na području bivše Jugoslavije radili smo performans, to je bio jedan prirodan slijed, nešto u čemu smo se mi, recimo ja kao mlađa umjetnica, htjeli okušati. Iz tih pobuda je krenulo, a u kojem smjeru je otišlo, to može publika i struka zaključiti. Mene je performans zanimao više kao prostor, jer u dvodimenzionalnom izrazu nisam mogla dobiti ono što sam željela. Prostor je taj koji u performansu služi na više načina, uvijek mi se sviđala ta meditativna dimenzija doživljaja performansa, to da performans doživljavamo svi koji smo u nekom prostoru. Često puta to sve ide više prema nekom happeningu, osjećaju da svi koji se nalazimo u jednom prostoru zajedno sudjelujemo, i performer i publika. To je, recimo, sada ovaj moj boravak u MSU u Zagrebu i razgovor s publikom tijekom boravka…    

Osjećaj nelagode

  Performans često na svjetlost dana izvlači slike, čovjekove psihičke obrasce koji su utisnuti duboko u kolektivnu svijest…

  – Da, performans je dobar što možemo vrlo brzo djelovati, reagirati, provocirati, pa dolazimo do bržih rezultata. Ako nekoga fizički dotaknete to je ponekad puno jače nego da gledate sliku, to je brza situacija u kojoj je moguće imati totalni kontakt. Bilo je iskustava da se događalo da iz ljudi doslovno ono najdublje izvlačite. Kada sam izvodila jedan performans u Japanu, bilo je nevjerojatno što se događalo, kako su ljudi emotivno reagirali, bilo je i plakanja…Da, ponekad zaista izvlačimo neku esenciju naših duša, naše psihe…

  Ponekad je uz to vezan i osjećaj nelagode. Mnogi vaši radovi, kolaži i drugi likovni radovi pobuđuju taj osjećaj, jer se bavite time da pokažete ono što potiskujemo.

  – Da, ali taj osjećaj nelagode ponekad se događa možda upravo zato jer smo to htjeli, da konačno netko pobudi nelagodu u nama. Nekada se ljudi ne snađu što se to događa, a ipak žele i dalje promatrati, biti uz to što ih zbunjuje, ili možda plaši. Ponekad nelagoda dolazi iz odgoja, naučenosti, onoga što nam je društvo nametnulo, a onda u jednom trenutku možemo shvatiti da nije baš tako, da može i drugačije. Na izložbi u MSU ima puno toga što je vezano uz moju biografiju, dnevničkih zapisa, tako da tu puno ljudi može povući paralelu sa nekim svojim osjećajima, intimom.

  Biti žena, i biti ženka – promatrano kroz povijest civilizacije, je li žena određena uglavnom svojom biološkom ulogom, koja je ne svrstava među ljude, već među životinje – što vi mislite?

  – Mislim da je to stvar odgoja, u kakvoj smo sredini odrasli, s kakvim roditeljima, kakve smo imali prijatelje u doba tinejdžerstva… Sve nas to određuje. Ja sam imala sreću da sam odrasla uz oca koji je bio vrlo liberalan, dosta suvremen, iako moramo naglasiti da smo svi odrasli u jednoj patrijarhalnoj sredini koja nas je uvijek pritiskala. I da se često puta iznenadimo kako znaju neki naši intelektualci odreagirati na neke situacije, osobito onih koje se tiču muško-ženskih odnosa. To naravno govorim iz osobnog iskustva. Ja sam imala dobru sreću, i u obitelji, i kasnije tijekom školovanja, susretala sam ljude koji su mi pružali podršku, i kasnije u umjetničkim vodama, svi su ti muškarci bili jako tolerantni i emancipirani u smislu odnosa prema ženama. To je bila moja sreća, nisam se morala jako puno trgati i boriti, sve sam to fino prolazila. Nisam morala imati krvavu i žestoku borbu, kakvu sam mogla vidjeti da se događa kod nekih drugih žena. Moj start je bio dosta emancipiran, moj tata je ipak sebe uspio odgojiti tako da mami pomaže kuhati, da nas djecu presvlači, hrani, da nas izvodi van… To su sve stvari koje na dijete ostave jedan dojam. Eh, sada, kako bi se trebala žena osjećati, kao ženka, žena, ili nešto treće, to sve ovisi o kontekstu. Može netko biti svjestan toga što bi žena trebala biti, a istovremeno se ne može odvojiti od nekog mentalnog sklopa kojega je upio odrastanjem, ili slično. Što napraviti sa sredinom gdje žena udajom mora promijeniti svoje prezime, gdje se mora podrediti muškarcu, gdje samo žena kuha ručak, čisti kuću, odgaja djecu? Što napraviti s takvim muškarcem, kako se tu ponašati? To su jako teška pitanja, jer neke žene imaju svijest o svemu, ali nemaju snagu koja je potrebna da se odcijepe. Žene tradicionalno očekuju da su muškarci ti koji trebaju stvoriti blagostanje u kući, što je isto pogrešno, jer i žena može nešto stvoriti, svi zajedno možemo biti kreativni i inventivni. To su vrlo vrlo osjetljiva područja i pitanja. Po meni, i škole bi tu trebale odigrati veliku ulogu. Na žalost, u školama se takve stvari ne uče, kako se postaviti u životu.    

Rastave brakova

  Odgovornost je velika i na majkama, koje odgajaju djecu. Ponekad se čini da su upravo žene te koje pozadinski podržavaju patrijarhat.

  – Da, to je strašno. Ja često znam reći – vi žene ste prve koje ste odgovorne za položaj vaših muških, za to kako će se kasnije ponašati u životu. Ja to stalno govorim i ponavljam, ali žene kao da se boje iskoračiti iz takvog viđenja gdje su one te koje sve gotovo serviraju muškarcima. Iako, nešto se tu mijenja, u Hrvatskoj danas ima puno rastava brakova, upravo zato jer su žene shvatile da ne moraju zbog ekonomske ovisnosti trpjeti teror i nasilje, neki loš brak. Ipak su skupile neku snagu da se ekonomski osamostale.

  Ženama, kako znamo, nije bilo namijenjeno da govore, do pred konac 19. stoljeća, što je zapravo bilo nedavno. Naše bake nisu smjele govoriti kada bi muškarci govorili u kući, dok su naše mame mogle govoriti, ali ne tako da pokazuju svoj intelekt ili dubinu. Kako ste se vi nosili s tim temama?

  – Ja vidim da mnoge žene i danas nastavljaju tu šutnju, osobito kada se radi o nekim odlukama u obitelji. Uvijek se čeka da odluku donese muškarac, muž, dečko, dakle, to još uvijek postoji. Ja sam se uspjela izboriti u smislu da imam pravo na svoj stav, da zajedno sudjelujem u odlukama, konačno, zbog toga i imam dva braka iza sebe, jer sam se pobunila. Kada sam osjetila da prijašnji brakovi više ne funkcioniraju, da više nema dijaloga i da se on više ne može uspostaviti, tada sam rekla – dobro, sada treba ići dalje. Treba ići tamo gdje je bolje, ukoliko je nemoguće poboljšati stvari iznutra. Treba reagirati, biti konkretan.

  Što mislite, u čemu je greška feminizma? Je li on, po vama, uopće negdje pogriješio?

  – Sada već jasno vidimo neke rezultate koje je polučio, iz onog vremena kada je bio društveno najintenzivniji. Po meni je najveća greška, ako se možemo poslužiti tim terminom, ta što je feminizam na neki način postao ideologija i grupiranje, u smislu raznih skupina, udruga, i javio se moment zloupotrebe moći. Mnoge od žena kojima je feminizam donio neku poziciju moći u društvu, tu su moć zloupotrijebile. Također i nekakvi ortodoksni feminizmi, koji nisu željeli imati dijalog s drugom stranom. Ja u svojim radovima isto tako cijelo vrijeme pripovijedam da je jako važan dijalog. Znači, približavanje naših bioloških razlika, koje dakako postoje. Što ćemo se više približiti, to ćemo imati bolji dijalog. Moramo stalno komunicirati, stalno držati taj dijalog na jednom nivou, da nam bude lakše. Zato sam napravila onaj rad »Treba vjerovati muškarcima«, na koji su mnogi reagirali i skočili, osobito jedan dio ženskoga svijeta. Taj dijalog i približavanje različitosti, to je jako, jako važno. Treba se prijateljski postaviti. Ne treba bez veze napadati drugu stranu, jer s dobrim dijalogom možemo napraviti jako dobre rezultate. Cijelo čovječanstvo, kada bi imalo jedan bolji dijalog, sve bi bilo drugačije. Ne treba apriori nekoga osuđivati, treba pokušati sagledati pozadinu. Kada vidimo naše patrijarhalno društvo, tada shvaćamo da nije lako okrenuti stranicu i samo tako reći – evo, danas više nema onakvog ponašanja. To su stvari koje se ne mijenjaju preko noći, iako je prošlo već sto godina od prvih pokreta za emancipaciju žena, i nije se puno napravilo, u ovim našim ruralnim krajevima. U nekim suvremenijim društvima puno se više napravilo. Kod nas žene često svjesno prihvaćaju stvari koje im ne čine dobro, u ime ljubavi, ili tradicije. Ali tradicija ima jako puno lošega, ona nas toliko može unazaditi i blokirati, kao i religija uostalom, to su stvari koje nas strašno unazađuju. Mi možemo kazati – neka bude tradicija, ali neka bude samo za gledanje, a ne da nam se upliće u živote i da nam onda stvara probleme.    

Romantika u Aziji

  Rado se bavite i temom ženske snage, koja nije mala. Kako vi vidite žensku snagu, da li je vidite kao nešto čega se svijet zapravo boji?

     – Često se zna čuti kako muškarcima nisu drage snažne žene, koje imaju jaku osobnost, ali znam da ima muškaraca koji uživaju u tome da imaju partnericu s kojom mogu ravnopravno u svemu sudjelovati. Ima žena koje su mali vođe u svojim obiteljima, ja sam uvijek bila na tom nekom tragu, uvijek sam bila u poziciji da vučem plug. Čini mi se da je to ipak dio moga karaktera; moguće, da nisam tog karaktera, moja bi umjetnost tada drugačije izgledala, to sada ne možemo znati. Ali, evo, idemo ipak u dobrome pravcu. Jedino, ne sviđa mi se to što su mnoge žene tu emancipaciju shvatile krivo, jer ima jako puno mladih, i već sredovječnih žena, koje žive same, koje nemaju svoju obitelj. Predale su se samo poslu i ništa drugo, to isto nije dobro. Kada dođu u neke godine shvatit će da su ostale posve same, to nije lijepo.

  Moguće da se to događa zato jer je feminizam dosta naglasio intelektualnu komponentu kod žene, a njenu unutarnju prirodu, bit potisnuo?

  – Da. Čula sam da dosta Azijatkinja dolazi u Europu, i u Ameriku, pa se žene žale da su im Azijatkinje pokupile sve muškarce. Zašto? Bila sam nedavno u Japanu pa sam vidjela koliko su žene tamo drugačije. One su doista ženstvene, postoji iznimna osjećajnost, romantika u odnosima muškaraca i žena. To kod nas ne postoji. Japanke imaju tako nježan senzibilitet kao žene. Naše žene više niti ne kuhaju ili kuhaju nešto na brzinu, s nekim lošim osjećajima, ne odgajaju ni djecu, više ništa ne rade od ženskih ručnih radova – heklanje, štrikanje, to više nitko ne radi, a to su sve neke fine stvari, jedna vrlo lijepa vrst kreativnosti. To su sve neke situacije koje su otišle u krivom pravcu. Što znači emancipacija – raditi negdje osam sati i onda doći doma i kuhati ručak pun ljutnje i bijesa, i nemati vremena za sebe, niti za svoju djecu? Gdje je tu uživanje u životu? Nema, ne postoji.

  Vi sebi, kao umjetnica, uspijevate priskrbiti za egzistenciju?

  – Apsolutno da. Uvijek sam živjela skromno, tako da to nisu neke jako velike zarade, ali dovoljno za život. Zarađujem vani, uglavnom s performansima. Naravno, sve ovisi i o organizaciji, o prohtjevima. Ja nemam neke prohtjeve, ne patim zbog auta, novog modela mobitela. Mnogi umjetnici jako loše žive. Ja se neću žaliti.

  Kako uspijevate stvoriti distancu od javne slike o sebi koju producirate svojim umjetničkim radom, obzirom da je to sve tako skupa prožeto s vašom intimnošću i životom?

  – Sve te godine mnogih negiranja, pljuvanja po meni, shvatila sam da ljudi puno puta igraju neku igru, i zbog neznanja, neinformiranosti me vrijeđaju… Konačno, ne moraju se svi složiti i voljeti moj rad, to je dozvoljeno – da netko ne voli moj rad. Jedino mi se ne sviđa ako netko nema potpunu informaciju, a loše priča o mom radu. Evo danas se događa da su mnogi promijenili mišljenje, shvatili su da je to jedan ozbiljan rad, da su ranije krivo percipirali, krivo iščitali, tako da mi se danas neki čak ispričavaju, ili prilaze i iskazuju poštovanje. Zaista je sada puno hvale za moju izložbu, tako da sam malo i iznenađena. Jedino su neki mladi studenti loše reagirali na moje radove, pogotovo neki koji su religiozni, oni su kazali da ih moji radovi vrijeđaju. Kada sam ih tražila da mi objasne zbog čega ih vrijeđaju moji radovi, nisu znali reći zašto. Dogma u kojoj su odrasli ne dozvoljava im da malo šire vide stvari.

____________________________________

VRIJEME JE ZA STRUČNU VALORIZACIJU MOGA RADA   Koliko ste zadovoljni, koliko se stručni dio ljudi do sada bavio vašim radom, u smislu pomnijih analiza, eseja, kritika…?      – Nemam puno dobrih tekstova struke, tek sada su se mnogi iz struke začudili, mnogi povjesničari umjetnosti mi tek sada, tijekom ove izložbe koja pokazuje 35 godina moga rada, prilaze i izražavaju svoje oduševljenje. Tako da sam sada više puta čula da je došlo vrijeme da se napravi stručna valorizacija moga rada, jer odjednom je struka tu prepoznala neku težinu. I oni tekstovi koji su se do sada pojavili, često se znalo događati da su autori jedni od drugih prepisivali, stalno imate jednu mantričnu građu, koja nikako da se razvije dalje, nego se uvijek ponavlja isto. Jako sam zadovoljna nekim tekstovima koje su pisali umjetnici, recimo Vlado Martek je napisao jedan esej koji je jako dobar. Moja kustosica Martina Munivrana, koja je sa mnom napravila ovu izložbu, raditi će doktorsku radnju o mom radu, tako da se nadam da ćemo konačno imati jedan opsežan tekst struke.  

____________________________________

STRAH OD DRUGIH SPREČAVA ŽENE DA SE OTISNU NA PUČINU  

  U vašim je radovima dosta prisutna tema ženske boli i patnje. Žena koja pati, kao ljubavnica, kao majka, kao domaćica… Žene o svojoj ženskoj patnji uglavnom šute, pa čak i žene umjetnice nerado govore o tome.

  – Obzirom na to da sam ja krenula kroz dnevnički, autobiografski pristup, ja zapisujem sve. Imam ciklus »Krivnja«, gdje sam zapisivala sve što mi se događalo u vrijeme rastave drugoga braka. Tu sam htjela pokazati da mi se taj osjećaj krivnje htio nametnuti, od strane društva. Jer, muškarci su ti koji ostavljaju žene, ne može se dogoditi obrnuto. A kada se to dogodi, onda doživljavate osudu, čak i od prijatelja. Tako da sam prikazala u tom ciklusu sve te procese, depresije, muke, jad i bol, sve sam to pokazala. Ima ljudi koji su se čudili kako sam tako intimne i duboke stvari išla javno pokazati, kazali su da se oni to nikada ne bi usudili. Po mom mišljenju, žene se ne usude taj apsolut patnje, bola pokazati zbog straha da bi tada mogle biti stigmatizirane, da bi im se mogao dogoditi neki vid društvene isključenosti. Često se na žene koje su izašle iz brakova u kojima nisu bile sretne, i kasnije tijekom života nisu pronašle drugog partnera, cijeli život gleda kao »rastavljene«, kao na »jadnice koje su ostale same«… S jedne strane tu je prezir, s druge sažaljevanje, koje naravno nitko ne voli, a s treće strane vjerojatno bi ta žena bila osuđena od svoje sredine kada bi pronašla novog muškarca i bila doista sretna s njime. To su sve psihološki elementi koji blokiraju, koji sprečavaju da se čovjek oslobodi društvenih okvira i krene nekim svojim putem, da konačno krene u neku vlastitu slobodu. Znam također puno slučajeva gdje su žene željele izaći iz braka, ali nisu to učinile zbog straha kako će tada društvo gledati na njih. Izgleda da je taj strah od drugih prvi na rang listi, da se one ne usude otisnuti na pučinu, pa što bude. Ljudi ne vole riskirati, a rizik se itekako isplati. Treba reagirati, treba se pustiti, i boriti.