Filmski festival

Uzvišeni antifašistički krik: Na festivalu u Cannesu smo gledali “Skriveni život”

Dragan Rubeša

Film Terrencea Malicka definitivni je vrhunac dosadašnje kanske konkurencije



CANNES – »Što se dogodilo našoj zemlji koju smo voljeli?”, piše Franz voljenoj Fanny iz kasarne. Odgovor ćemo razotkriti već na samom početku začudnog filma Terrencea Malicka »A Hidden Life« (»Skriveni život«) u arhivskim snimkama Führera kojeg mase pozdravljaju u transu. Njihov skriveni život događa se u idiličnom selu u austrijskim Alpama (film je snimljen na lokacijama Sappade i Brixena u Sudtirolu). Ali Franz odbija uzeti oružje u ruke, iako mu biskup kaže: »Imaš obaveze prema domovini«. Takav je stav austrijske crkve. Jer, Franz je bio jedan od brojnih Austrijanaca koji su tijekom Drugog svjetskog rata regrutirani u nacističke redove. Iako se on tješi da biskup tako govori vjerujući da je on nacistički špijun. No, kad Franz odbija izgovoriti zakletvu Trećem Reichu, on biva deportiran u berlinski zatvor Tegel. Tijekom njegova uzništva, Franzova odvažna žena (genijalna Valerie Pachner), koju mještani počinju tretirati kao izdajnicu, vodi farmu i brine se o svojim kćerima.


Kineski autori


Međutim, Franz završava na vojnom sudu na kojem će sudac Bruno Ganz donijeti konačnu odluku. Ima neke proklete simbolike da je taj veliki njemački glumac koji je glumio Hitlera, odigrao svoju posljednju ulogu u nacističkoj uniformi (njegova pojava dočekana je na novinarskoj projekciji velikim aplauzom). Jer, možemo se sprdati s autorovom odlukom da film ambijentira na lokacijama Dolomita, čiji bukolični krajolici i vlati trave postaju neiscrpni teritorij za bildanje njegovih opsesija prirodom. Da bi paradoks bio veći, ti isti predjeli postaju seminalne lokacije nacističkog Heimatfilma, dakle, onog čega se antifašist i pacifist Malick najviše gnuša. No njegov dirljivi, plemeniti i uzvišeni komad definitivni je vrhunac dosadašnje kanske konkurencije.


Cannesu su se dogodila dva izvrsna kineska autora koji su se već afirmirali na bjelosvjetskoj festivalskoj sceni – u konkurenciju uvršteni Diao Yian (»Jezero divlje guske«) i Johnny Ma (»Živjeti i pjevati«), čiji se komad prikazan u off »Quinzaineu« prometnuo u ugodno iznenađenje. Yian ima iza sebe izvrsni »Crni ugljen, tanki led«, koji je na Berlinaleu osvojio Zlatnog medvjeda. A najnoviji film ambijentirao je na kineskoj asfaltnoj džungli ispranoj kišom i neonom. Pusta željeznička stanica postaje mjesto na kojem će se dogoditi susret jednog gangstera u bijegu i jedne prostitutke/femme fatale. Sve započinje sa seminarom lokalnih klanova o pravima na teritorij, održanom u podrumu jednog hotela, što će rezultirati natjecanjem u krađi motora. Gangster zabunom ubija policajca, a policija raspisuje nagradu za njegovu glavu. Potjera će kulminirati sjajnom scenom u ZOO-u, u atmosferama koje prizivaju Zhangkeove recentne komade.




A Maov komad »Živjeti i pjevati« prokleto je duhovita kronika o ofucanom ansamblu Pekinške opere, koji nastupa u jednako ofucanom kazalištu na periferiji Chengdua. Kad ansambl primi vijest o njegovu rušenju, njegova voditeljica kreće u potragu za novom lokacijom. Dok se ona bori s rigidnom birokracijom, likovi iz njenih produkcija zakoračit će u stvarni život.


Najemotivniji dio festivala


Ipak, najemotivniji dio festivala dogodio se s projekcijom melankoličnog filma »Najljepše godine jednog života« u režiji Claudea Leloucha. U francuskoj kinematografji neki filmovi kao da se nikad ne zaustavljaju. No, to nisu klasični sequeli. Jer, Jean-Louis i Anne iz »Jednog muškarca i jedne žene« žive u čitavom Lelouchovu opusu. Čak i kad ih ne glume Jean-Louis Trintignant i Anouk Aimee. To vrijedi i za partiture Francisa Laia. Sada smo se zatekli 50 godina kasnije. Bivši vozač relija sada je smješten u domu za umirovljenike i nalazi se na pragu demencije. Njegov sin kreće u potragu za Anne, e da bi u ocu probudio sjećanja koja se nikad neće ugasiti. Prošlost je rezervirana za nekoliko emotivnih fleševa. Scena u krevetu hotela u Deauvilleu.


Soba broj 26. Ali i ona luda vožnja autom prema Parizu u 6 ujutro iz Lelouchova komada »Jedan muškarac i jedna žena danas«, snimljenog 20 godina kasnije. Vožnja je to u kojoj nema zaustavljanja. Čak ni na semaforima. Jer, kako to kaže Victor Hugo kojeg autor citira na početku filma, »Najljepše godine života su one koje još nisu proživljene«. Jer, nemoguće je odvojiti film od života. No najdirljiviji prizor rezerviran je za susret Jean-Louisa i njegove kćeri (Monica Bellucci). Krajnji antipod tom filmu je »Portret djevojke u plamenu« Celine Sciamme. Svi autoričini komadi mahom su ispražnjeni od muškaraca. Nakon njena prethodnog filma o grupi pariških djevojaka koje vole Rihannu (šifra: »Cure«), njena najnovija elegantna i senzualna, ali spora i formalizmom opterećena lezbijska uspavanka, nanovo je fokusirana na dvije cure – jednu plemkinju (Noemie Merlant) i jednu slikaricu (Adele Haenel), koja treba oslikati njen portret na zamolbu njene majke (Valeria Golino).