Grad: Rijeka
Danas: 21° pretežno oblačno
Sutra: 6° 19° pretežno oblačno
25. travnja 2017.
Strip autor iz Pančeva

Aleksandar Zograf: Vjera u opće dobro zastarjela je ideja koju ovaj sistem odbacuje

Aleksandar Zograf: Vjera u opće dobro zastarjela je ideja koju ovaj sistem odbacuje
Aleksandar Zograf: Vjera u opće dobro zastarjela je ideja koju ovaj sistem odbacuje
Autor:
Objavljeno: 17. travanj 2016. u 18:22 2016-04-17T18:22:18+02:00

Aleksandar Zograf istinska je legenda stripa na Balkanu, koji od sredine osamdesetih godina održava visoku razinu i kvalitete i produktivnosti objavljujući u regiji i u inozemstvu. Pravim imenom Saša Rakezić, najpoznatiji i vjerojatno najomiljeniji stanovnik Pančeva, Zograf ovog tjedna gostuje u zagrebačkoj galeriji Greta, gdje u sklopu projekta »Zidne novine« Bacača sjenki predstavlja novi zanimljiv ciklus radova, nadahnut domaćim sitcomom »Bitange i princeze«. Izložba se tako i zove: »Bitange i princeze Aleksandra Zografa«, a okuplja njegove strip-priče o sudbinama likova iz ove popularne humoristične serije, o Robiju, Ireni, Kazimiru, Teu, Luciji, Gazdi...

– Serija je djelovala uvjerljivo zato što je bila oslobođena pretencioznioznosti, dok je humor bio pun popkulturnih referenci, univerzalan, usprkos tome što je bio smješten u realitet hrvatskog društva tog vremena. U usporedbi s »Bitangama i princezama«, skoro svi ostali televizijski proizvodi nastali u postjugoslavenskim prostorima djelovali su nekako kruto, provincijalno i bez trunčice smisla za ironiju, kamoli autoironiju – kaže Zograf koji je od autora serije Gorana Kulenovića »posudio« likove za svoju viziju njihovih sudbina u projektu Bacača sjenki.

Autor kultnih knjiga »Tušta i tma« i »Život pod sankcijama« koja je nastala ranih devedesetih, usred rata, i čijom je objavom u Americi otvoren izravniji put ovdašnjem stripu prema zapadnoj publici, objavio je nedavno novi strip album »Zlato na Mesecu« u nakladi beogradske izdavačke kuće Rende. 

Dječja vizija

Kako je nastalo »Zlato na Mesecu«? Što Vas je zaintrigiralo u toj priči djevojčice iz beogradske osnovne škole, koja je o izmaštanom putovanju u svemir napisala priču za školski list?

– U stripovima koje crtam za list Vreme, po dvije stranice u boji svakog tjedna, nastojim obraditi različite teme koje okupiraju moju pažnju. Ja zapravo nemam vremena mnogo razmišljati o tome, jer postoji »deadline« koji ne ostavlja prostor za premišljanje. Kako svi ti stripovi na kraju završe u kolekcijama, kao što je »Zlato na Mesecu«, to je prilika da i sam sagledam višemjesečnu ili višegodišnju produkciju.

Tako sam shvatio i da postoji čitava grupa priča koje se zasnivaju na dječijim radovima. Pronađem neki školski list, a ponekad na buvljaku nađem i bilježnicu u kojoj je neko dijete zapisivalo svoja razmišljanja, dnevnik, spomenar, domaće zadaće, što god, i na osnovu toga nacrtam strip. Upravo takav slučaj je literarni rad izvjesne učenice iz pedesetih godina, koji je postao i naslov čitave kolekcije stripova. 

Bilo je to doba istraživanja svemira, još se zahuktavala utrka između Sovjeta i Amerikanaca, a djevojčica je opisala kako, zajedno s učiteljicom, raketom dospijeva do Mjeseca, gdje iskopava zlato i dovlači ga nazad za – Jugoslaviju, i to zato da bi zlato podijelila s drugima... 

Ovo je, razumije se, krajnje naivna vizija jednog djeteta, ali taj zapis odražava i nešto od vjerovanja u opće dobro što se čini sasvim suvišnim u sistemu u kojem danas živimo. Ne pristupam tome kao nekom ideološkom obrascu, već kao prostodušnom iskazu jednog tako vitalnog stvorenja kao što je dijete. Uopće, trudim se da od djece naučim sve ono što sam, kao i ostali, zaboravio odrastajući...

U svijet stripa ušli ste iz novinarstva, iz svijeta pisane riječi prema vizualnom. Na koji je način taj smjer oblikovao Vaše stripove, ono što stripom pokušavate postići?

– Da, ja sam još kao maloljetan počeo objavljivati u listu Džuboks, to je bilo vrlo uzbudljivo zato što je list bio vrlo čitan, a novi val predstavljao je jednu od najupečatljivijih pojava na ukupnoj kulturnoij sceni (iako je to malo tko tada shvaćao tako ozbiljno kao danas). Krajem sedamdesetih i početom osamdesetih pojavila se generacija mladih ljudi koji nisu čekali ničije odobravanje da se bave kreativnim radom. To je bilo svjetsko događanje, koje je jednako zapalilo i ovdašnje prostore. 

Uzbudljivo traganje

Ja sam bio klinac koji je pisao o najnekomercijalnijim, najčudnijim od grupa, kao što su rani The Residents. Stripom sam se počeo baviti čisto zbog eksperimenta, sve dok to nije postalo moja primarna aktivnost. Mislim da je to utjecalo ne samo na to da moji stripovi sadrže puno teksta, već je i moj pristup takav da najprije razmišljam o priči, a tek onda o crtežu. To je moj crtački stil učinilo minimalističkim, u svakom slučaju prije nego baroknim.

U svakom broju tjednika Vreme izlazi po jedan vaš strip društvene tematike. Koliki je izazov proizvoditi stripove u tako intenzivnom ritmu? Je li teško pronalaziti teme svaki tjedan?

– S obzirom da sam u Vremenu počeo objavljivati 2003. godine, dosad je objavljeno više 800 stranica stripa. Od početka sam znao da će biti dosadno smisliti neku formulu, pa se godinama držati toga. Više mi se sviđalo da svaki strip bude cjelina za sebe i da teme budu različite.  Tako da su to uglavnom materijali za kojima tragam, traganje je uzbudljivo, bar meni, jednako koliko i samo crtanje. Na primjer, volim putovati i svoje utiske, razmišljanja i susrete s tim drugim sredinama pretvoriti u strip. U suštini sam čovjek sklon očajavanju, ali me uvijek trgne neka radoznalost, tako da me možete vidjeti kako blenem kroz prozor autobusa dok drugi nastoje zaspati. 

Svijet je zapanjujuće mjesto, čak i dok prolijeće neki pejzaž u pozadini, ja ne želim nešto propustiti, ha ha! U stvari, svoj posao sam podredio vlastitoj radoznalosti. Recimo, čuo sam nedavno da se, nakon što su na trasi autoceste u izgradnji na jugu Srbije pronađeni ostaci tračkih dvokolica, iz rimskog razdoblja, spremala rekonstrukcija i izložba u Narodnom muzeju u Beogradu. Ja odem u muzej, predstavim se i kažem da bih radio na stripu o čitavom projektu. I ti dobri ljudi me puste da sve vidim izbliza, da sve dotaknem, da svuda stavim svoj nos. Kakva privilegija!

Izbjeglička tragedija

Zanimljive su »Izbegličke priče« koje ste počeli objavljivati prije nekoliko mjeseci, i u kojima predstavljate pojedinačne priče izbjeglica. Jeste li sami provodili vrijeme s izbjeglicama u Beogradu? I ima li šanse da »Izbegličke priče« postanu zaseban album?

– Ne vjerujem da ću uopće stići raditi na zasebnom albumu, ali tema izbjegličke krize je, mislim, vrlo izazovna za svijet u kojem živimo. Ja sam najprije krenuo razgovarati s nekim od izbjeglica, koji su bili ili previše uplašeni, ili umorni od svega, sve dok nisam saznao da se jedan od kolega iz lista Vreme (koji je molio da ostane anoniman) bavi i prevodilačkim radom u izbjegličkim prihvatilištima. Naime, on je iz čiste radoznalosti naučio tri jezika koja se govore u Afganistanu, i to bi bio samo dio njegovog osobnog projekta cjeloživotnog učenja da nije došlo do eskalacije izbjegličke krize, kad je odjednom postala goruća potreba da se komunicira s tisućama ovih ljudi koji su prolazili kroz Srbiju, na njima razumljivom jeziku. 

Budući da se i sam bavi pisanjem, on je s velikim osjećajem za detalje, nijanse, ispričao neke od priča koje je od tih ljudi čuo i ja sam to zabilježio u svom stripu, na ukupno osam stranica. Strip je, osim u Vremenu, objavljen na nizozemskom portalu Drawing the Times, i uskoro će biti objavljen u časopisima u Portugalu, Kanadi i drugdje. 

Ti ljudi koji bježe iz porušenih domova dio su općeljudske priče, prastare drame koja se ponavlja tokom mnogih ljudskih generacija. Ljudi s ovih prostora su, ne tako davno, proživljavali slične situacije, i ono što se iznova ponavlja je da dobro situirani svijet jednostavno ne razumije tu muku. No usprkos patnji koju nose, ti izgnanici obnavljaju, obogaćuju novu sredinu u kojoj se zateknu, stvarajući neku drukčiju dinamiku u društvu.

Motivsko i tematsko polazište mnogih Vaših stripova je u nekim rijetkim biserima koje pronalazite na buvljacima, u starim novinama iz pedesetih godina... Je li i to traganje za temama stripova na neki način blisko novinarstvu, to istraživanje? 

– Ja svakako koristim istraživačke metode koji su bliske novinarstvu, ali odveć često završim u, šta ja znam... poeziji? U inozemstvu me često vezuju za začetnike pravca koji se naziva »comics journalism«, prije svega zahvaljujući mojim stripovima objavljenim tokom devedesetih.  Ali ja uvijek iznova izbjegavam ugnijezditi se u toj kategoriji, zato što je moj pristup krajnje subjektivistički, potpuno uronjen u detalje koji se mogu činiti frivolnim ozbiljnom novinarskom radu. 

Crtež ili priča

Recimo, nedavno sam nacrtao strip o jednom rezaču za olovke, koji sam kupio na buvljaku. To je drveni rezač, izrađen pomalo grubo, reklo bi se da predstavlja Mini Maus, ali stražnji dio podsjeća na Paju Patka. Reklo bi se da ima i pregaču u stilu rumunjske narodne nošnje pa pretpostavljam da je u toj zemlji i proizveden. Ovaj jeftini predmet u mom je stripu predmet najdubljeg obožavanja. Toliko se čini nemogućim, kao koncept, oblik, i kao dio školske opreme, da je moj doživljaj bio da promatram neko nadrealno božanstvo. Gdje je tu, pitam ja vas, objektivnost?

Ima li dobrog stripa bez dobre priče?

– Zadivljujuće je u kojim je sve pravcima suvremeni strip ustremio svoj razvoj. Postoje crtači koji su tragali za nekim drukčijim izazovima od onog koji sam ja izabrao. Recimo, američki strip autor Gary Panter stvara strip storije u kojima je radnja potpuno potčinjena njegovim eksperimentima u crtanju. To su gomile crteža koje u sebi kriju nekakvu poetiku, teško izrazivu riječima, a opet, vi prepoznajete da naracija tu nije sasvim odsutna. Imao sam tu sreću da sam ga sreo u njegovom studiju u Brooklynu, i – iako radimo na veoma, veoma različite načine, odlično smo se razumjeli.

U Hrvatskoj se ponovo reprizira animirana serija »Leteći medvjedići«. I Vi ste bili angažirani na tom velikom kanadsko-hrvatskom projektu?

– Ha ha, da, zapravo moj doprinos toj seriji je od najmanjeg značaja. Ja sam ljubitelj klasičnih američkih animiranih filmova, i u jednom momentu sam radio u beogradskim studijima koji su realizirali neke od epizoda, krajem osamdesetih i početkom devedesetih.  Radio sam uglavnom kao fazer, što je bio dobar način da zaradite pristojnu plaću radeći ne tako običan posao, na kojem ste također bili u prilici surađivati sa zanimljivim likovima. Kasnije sam sreo ljude koji su na toj seriji radili sličan posao kao i ja, ali u Kanadi, među njima i Guy Delisle, danas poznati strip crtač i animator. Obojica smo ne tako davno objavljivali za francuskog izdavača L'Association.

Globalno i lokalno

Za ljude koji prate strip scenu na Balkanu, kao prva asocijacija na Pančevo uskrsava upravo Vaše ime. Što je Vama Pančevo? Znam da je bilo prilika da odete nekamo drugdje – zašto ste ostali?

– Pa, mislim da je važno da umjetnik ne poznaje i ne priznaje granice, ali i da bude aktivan u svojoj, makar i najmanjoj sredini. Vjerojatno je već otrcano pričati o »globalnom i lokalnom«, ali je zapravo bitno. Vjerujem da je potrebno shvatiti mjesto u kojem živite, ja još uvijek otkrivam malo Pančevo i sudjelujem u lokalnim inicijativama. Mislim da čovjek može kreirati vlastite načine življenja, ja sam odabrao da putujem, da odem što dalje mogu, i da se zatim vratim u svoj grad i razmišljam o svemu doživljenom... 

Značajan dio Vašeg kulturnog aktivizma tiče se Vašeg rada na povezivanju kreativaca u Pančevu kroz razne projekte, radionice, festival. Na tamošnjoj umjetničkoj sceni, Vi ste najjači kohezivni element. Koliko Vam je taj segment javnog djelovanja važan, i čime je motiviran? 

– Još devedesetih sam u vlastitoj kuhinji, u jednom sasvim običnom neboderu blizu industrijske zone, pokrenuo strip radionicu koja se zvala »Kuhinja«. Bez ikakve institucionalne pomoći, bez novaca, bez ikakve službene organizacije – jednostavno sam nastojao da okupim kreativce raznih fela – mi smo se subotom sastajali i crtali zajedno, diskutirali o stripu. Mislim da je to imalo nekakvog smisla. 

Motiv je bio da potaknem stvaranje scene, kako bih se lagodnije osjećao u sredini u kojoj živim. Izgradnjom scene doprinosite osjećaju da jedan pojedinačni ego nije najvažniji na svijetu, ili tako nekako.

Još krajem sedamdesetih pokrenuli ste fanzin, a i danas rado objavljujete stripove u vlastitom, nezavisnom aranžmanu – iako si danas možete priuštiti i objavu u prestižnim izdavačkim kućama, uključujući i one inozemne. Zašto i dalje njegujete taj fanzinski, sam-svoj-majstor pristup?

–  Da, imao sam šesnaest godina kad sam pokrenuo fanzin bombastično nazvan Kreten, koji je bio oglašavan putem Poleta. Tek kasnije sam saznao da je među ljudima koji su vidjeli članak u Poletu i naručili broj bio i mlađahni Teofil Pančić, danas poznati beogradski kolumnist koji je u to vrijeme živio u Zagrebu... U stvari, nikad nisam prestajao objavljivati male, uradi-sam knjižice. Ima nečeg lakog, pokretačkog u izdanjima koje možete lako distribuirati. 

Strip i snovi

Iako se u stripovima za Vreme bavite aktualnom društvenom stvarnošću, u malim strip knjižicama koje sami objavljujete intenzivno se bavite snovima, kao na primjer u »Doktoru Hipnisonu«. Zašto su snovi intrigantna tema za strip? 

– Već godinama objavljujem knjižice pod nazivom »Hypnagogic Review«, u kojima sakupljam crteže nastale prema vizijama iz polusna, koje se nazivaju hipnagogičkim halucinacijama. To su izdanja namijenjena međunarodnom čitalaštvu, uglavnom se sastoje od crteža hipnagogičkih vizija i datuma kad sam ih vidio, odnosno doživio. Iako često djeluju nadrealno, ovi crteži su svima jednako jasni, ili jednako zagonetni. Mene je zanimala veza između stripa i sna, i to je bilo pitanje kojim sam se naročito bavio u vrijeme dok sam intenzivno objavljivao u Americi, devedesetih. Zapravo, strip je vrlo zgodan način za prepričavanje snova – kombinirate sliku i riječ dok sklapate narativnu sekvencu, sve kako biste dosegnuli finu suštinu snova.

Koliko je strip scena danas različita od osamdesetih godina kad ste se Vi počeli baviti stripom? Što se zapravno promijenilo, i biste li te promjene nazvali evolucijom ili degradacijom? Tko su autorice i autori iz regije čiji rad osobito cijenite?

– Usprkos tome što je strip nekako izgubio na općoj popularnosti, reklo bi se da i dalje postoje sjajni radovi, kao što sam već rekao, istražuju se različite oblasti kreativnog djelovanja. Istina je da je danas teško opstati i dosljedno se baviti stripom, čak i u razvijenim zemljama, već i zbog toga što ljudi manje kupuju i čuvaju bilo kakva izdanja objavljena na papiru. Ali mislim da to mora otvoriti put k novim rješenjima. 

Što je još bitnije, autora koji istražuju vlastite istine i svjetove danas ima svuda – u Hrvatskoj se uvijek vraćam radovima Igora Hofbauera, Irene Jukić Pranjić, Damira Steinfla, Ivane Armanini, Helene Klakočar...

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka