Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 10° 2
Sutra: 10° 10° 2
12. prosinca 2018.
Razgovor

Spisateljica Korana Serdarević: 'Rezignacija je, ako mene pitate, korak od smrti

Foto Edi Matić
Foto Edi Matić
Autor:
Objavljeno: 26. ožujak 2018. u 10:10 2018-03-26T10:10:04+02:00

Svatko se može unutar sebe promijeniti, pa i u hrvatskoj svakodnevici. Ne mora to biti promjena posla i karijere, to može biti promjena u sitnim stvarima: više čitati, prestati manijakalno održavati stan, početi više putovati, maknuti od sebe zlobne ljude, ne pristajati uvijek na manje, prihvaćati izazove

Nakon zbirke kratkih priča »Nema se što učiniti« književnica Korana Serdarević nedavno je objavila prvi roman »Eksperiment Irene Tot« u izdanju zaprešićke izdavačke kuće Fraktura. Autorica, inače rođena Zadranka sa stalnom adresom u Zagrebu, prema mišljenju kritike, već se prvom zbirkom istaknula kao majstorica stilski izbrušenih, zaokruženih minijatura.

Ova mlada spisateljica, novinarka, prevoditeljica, dvostruka dobitnica prve nagrade Večernjakova natječaja za kratku priču koji nosi ime Ranka Marinkovića i gimnazijska profesorica iznimno je zanimljiv i inspirativan autorski glas, što potvrđuje i u razgovoru u povodu njezina romanesknog prvijenca, s tim da se osvrnula i na aktivizam u književnosti, lektiru i poziciju učenika u školskom sustavu.

Vaš novi roman naslovljen »Eksperiment Irene Tot« otvara niz pitanja koja muče današnjeg čovjeka. Zanima vas promjena kod Irene nakon što je shvatila da se vrti ukrug. To je rezultiralo njezinom pobunom protiv posla, protiv majke, protiv partnera... A sve je krenulo novom frizurom i završilo njezinom neprepoznatljivošću čak i rođenoj majci...

– Bojim se da odgovarajući ne uđem u prostor interpretacije vlastita djela, a mislim da je to pucanj autora u srce vlastitog djela. No u namjeri da prikažem otpor Irene Tot prema životu koji se kreće po utabanim, ustaljenim linijama, sigurno nisam previše marila za činjenicu da se Irena svakodnevno vrti ukrug.

Jer koliko god se promijenila, svakodnevne »vrtnje« slične su onom dobro znanom Camusovom apsurdu: ne mogu se izbjeći ni u kojoj verziji življenja, možemo ih samo osvijestiti i smijati im se. Irenina pobuna, kako je nazivate (opet smo nekako na tragu filozofije apsurda!) kreće dakle od odluke da se njezin put vrti u očekivanim smjerovima. Promjena frizure je sitan bunt, ponajviše usmjeren kao rez odnosa s majkom, koja je bila prva u Ireninu ringu.

Budući da je svoj identitet gradila u odnosu prema snažnoj, hladnoj majci Sonji, pa je tako bila njoj u nečemu slična, a u nečemu drukčija, bilo je potrebno da se pogleda neovisno o takvom autoritetu. Odluka da gradi drukčije »ja« bila je stoga i pokušaj stvaranja osobnosti koja nije uvjetovana obiteljskom prošlošću. Suludo, zapravo; skok u prazno, važan samo zbog par sekundi slobodnog pada.
Pisanje je igra demijurga

Junakinja romana nakon sagledane introspekcije, kojom ni malo nije zadovoljna, odlučno odustaje od ustaljene građanske matrice, daje otkaz i kreće u osobni eksperiment, potpuno neshvaćena od okruženja. Je li ipak lakše odustati od takvog eksperimenta?

– Težina takvog eksperimenta ovisi o mnoštvu faktora, ali mislim da je najvažniji onaj ljudski, osobni. Ako prepoznajemo svoje nezadovoljstvo, imamo izbor ili pokušati provesti promjenu, ili prihvatiti nezadovoljstvo kao vodeći stav. Pasivnost je bila izbor likova u mojoj zbirci kratkih priča, što ironično naglašava onaj naziv »Nema se što učiniti«, toliko puta krivo shvaćen kao moja osobna parola. Dapače. Irena je njihova suprotnost, ona se ne pita je li teže ili lakše, nego hoće li biti ista ili će probati biti drukčija. Dakle, slikovito govoreći, u te 24 kratke priče ima puno likova, a Irena je samo jedna.

Unutarnji svijet Irene vrlo ste slojevito prikazali. Iako njezin lik niste temeljili na autobiografiji, priznali ste da je kroz dvije godine pisanja njezin lik u sebe sigurno upio mnoge promjene koje ste emotivno ili spoznajno doživjeli i vi kao njena autorica.

– Pisanje je za mene igra demijurga. U tom stvaranju novog svijeta ja kao autorica nužno baratam svojim iskustvom, je li ono proživljeno ili svjedočeno – mislim da je sasvim svejedno. Cilj autobiografskog teksta je ispričati vlastitu priču, što meni nije bilo nakraj pameti. No budući da stvaram ja, takva kakva jesam i sa znanjem i emocijama koje imam, nužno je da se dio mog unutarnjeg svijeta preslikava na različite aspekte djela.

Mislim da traženje sitnica iz života autora u književnom djelu svakako promašuje ideju književnosti kao umjetnosti uopće. Mogu odgovorno reći da nisam pisala zbog sebe i svoje priče, pisala sam iz sebe i zbog stvaranja priče. Da se vratim ideji demijurga: ako razmišljamo o biblijskom stvaratelju, autobiografski pristup inzistirao bi na ideji da je Bog stvorio čovjeka na vlastitu sliku. Međutim ne razmišljamo kako Bog izgleda. Zanima nas što je bilo s čovjekom i svijetom.

Ne znamo što nas čeka

U svakom slučaju u životu je promjena svakako dobrodošla. No koliko je ona uopće moguća u hrvatskoj neperspektivnoj i uskogrudnoj svakodnevici?
– Da sam pisala otvoreno angažirani roman, sigurno bih na ovo odgovorila da je u hrvatskoj uskogrudnoj svakodnevici promjena pogotovo ne samo moguća, nego i nužna.

Prihvaćanje naše društvene stvarnosti pasivno, bez bunta, dovodi nas do zaključka da smo valjda njome onda zadovoljni. Irena je promjenu provela u osobnom, intimnom prostoru, a ne javnom, i to je važna i jasna razlika. Svatko se može unutar sebe promijeniti, pa i u hrvatskoj svakodnevici. Ne mora to biti promjena posla i karijere (što pretpostavlja ovo pitanje), to može biti promjena u sitnim stvarima: više čitati, prestati manijakalno održavati stan, početi više putovati, maknuti od sebe zlobne ljude, ne pristajati uvijek na manje, prihvaćati izazove i sasvim sigurno – ne prepuštati se rezignaciji. Ona je, ako mene pitate, korak do smrti.

Irenin brat Filip iz depresije i izoliranosti kreće u drugu krajnost, zdrav život i vježbanje. No i jedno i drugo karakterizira asocijalnost i nezadovoljstvo. Može li se nešto uskoro promijeniti nabolje u životu mladih?

– Nije lijepo generalizirati, ali smatram da danas kod mladih možemo pronaći neka zajednička obilježja (koja naravno stvaramo u odnosu na mladost koju smo sami proživjeli) kao što je njihova potreba za neprekidnom komunikacijom putem mreža, nevjerojatna navika da svoj život svakodnevno dokumentiraju i objavljuju, manjak različitih hobija, zbog čega nam se čini da nemaju strasti i individualnosti, a s druge strane brzina u svladavanju informatičkih vještina te neobična briga za tijelo: ovisnost o teretanama i zdravoj prehrani.

Ne glumim da znam kamo to ide, a još manje želim reći da su »gori od nas«, da im je jako loše, ili da se svijetu loše piše. Moramo se oduprijeti tom iritantnom gunđanju da je u prošlosti uvijek nužno bilo bolje. U ovakvom vremenu još nismo živjeli i ne znamo što nas čeka. Njihov život vrlo je daleko od života mladog čovjeka prije 50 godina – svijet se nikada nije toliko promijenio u tako kratkom vremenu. Možda je ova generacija zapravo prijelomna, ona koja će uvesti svijet u nešto što je nama nesagledivo.

Na kraju roman ne nudi odgovore, unatoč tome što se Irena hrabro upušta u taj eksperiment, iskušava razne stvari, kontrira strahovima, gubi brata, no ta bol je suočava sa samom sobom, napušta Hrvatsku i počinje ispočetka. Prema svemu sudeći ekperiment je ipak uspio.

– Taj je odgovor ovisan o različitim tumačenjima. Neki smatraju da je Irena na kraju dobila ono što je i na početku imala, pa je samo tragikomično glavinjala godinu dana, dokazujući tko zna što, da bi se ponovo smirila u jednakoj budućnosti. Mislim da je manje važan završetak njezinog eksperimenta, umjetnost ipak ne zanima cilj procesa koliko proces sam. Drugim riječima, mene u eksperimentu ne zanima je li ona u konačnici sretna ili nije, mene zanima što je putem saznala o sebi i drugima.

Tko je najviše utjecao na vaše pisanje?

– Svi autori koje sam ikada čitala utjecali su na mene na neki način, čak i ako sam pomislila: ovo je tekst koji mi se ne sviđa. Dugo sam se mučila s pitanjem uzora i razmišljala zašto ne mogu, poput nekih pisaca, spremno nabaciti dva-tri velika imena kad novinar upita. Međutim književna tradicija koju sam upoznala i nastavljam je upoznavati nužno se upisuje u moj tekst bez ijednog imena koje sjedi na njenom prijestolju.

Pomalo borgesovski gledam na to, iako ne upisujem direktno intertekst u djelo. A ako se trebam smjestiti u neku liniju obzirom na to gdje sam i kada sam, voljela bih da je to ona na čijem početku stoje, primjerice, Parun, Ugrešić, Drakulić, Vrkljan. Iako tradiciju poštujem, od nje se razlikujem ženskim iskustvom koje želim i moram promišljati i ispisati.

 Pisanje me smiruje

Utječu li književne nagrade na vaš rad?

– Bilo bi licemjerno da kažem da ne cijenim priznanje, nagrade svakako znače određenu potvrdu struke i pisac zna da netko misli da je njegovo djelo dobro i vrijedno. Lijepo je imati nekad takvu sigurnost. Međutim, da nagrada nema, svejedno bih pisala i moje teme ponovo ne bi ovisile ni o čemu osim o mom iskrenom zanimanju. Nagrada dolazi poslije, a ne prije rada, stoga ne mislim da može utjecati na sam rad. Jednako tako nemam osjećaj da »moram« biti nagrađena. To bi značilo da sam pri kraju stvaralačkog života, a ja se nekako nadam da će me još dugo pratiti ova muza, kako se god zvala.

Činjenica je da samo rijetki u Hrvatskoj mogu živjeti od pisanja knjiga. Kada stignete pisati uz zahtjevan profesorski posao i obitelj?
– Stignem pisati samo zato što sam odlučna u tome da želim i hoću pa se entuzijastično trošim, nekad do iznemoglosti. Prije sam više planinarila, više sam izlazila, isprobavala različite stvari. Sada imam manji krug ljudi oko sebe, češće ostajem kući, iskristalizirala sam što je ono što me čini mirnom i zadovoljnom. Pisanje me smiruje toliko da trenutno ne mogu zamisliti da ne pišem. Kad mi pisanje postane nešto što ne stignem i što mi smeta, značit će da više nemam strasti za stvaranjem pa će ionako biti bolje da prestanem.

Zemlja smo u kojoj statistike pokazuju da se sve manje čita. Kakva su vaša iskustva s učenicima?

– Moja su iskustva suprotna. Mladi čitaju puno više od odraslih. Nije to samo zbog lektire. Mlade se lako može zanijeti nekom idejom, zaljubiti u djelo. Recept je vrlo jednostavan: ako strastveno volite nešto, i poštujete one kojima tu ljubav želite prenijeti, većina njih će vam povjerovati. Ne očekujem da svi budu s nosom u knjigama, ne očekujem da gutaju Prousta, ali znam da će mi svako ljeto slati poruke da im preporučim neko štivo.

Zato sam uglavnom optimistična što se tiče budućnosti knjige. Možete me prozvati naivnom budalom, ali vidim u svojim učenicima toliko vatre dok interpretiraju djela i argumentiraju postupke likova, da ne mogu misliti drukčije. Sve što trebaju je nekoga da lukavo potpali vatru.

 Čitanje stvara značenja

Zašto je lektira više političko nego odgojno i pedagoško pitanje?

– Zato što su knjige važne. Zato što čitanje stvara značenja. Zato što interpretacija širi obzore. Ne možete tvrditi da su knjige nevažne, a onda dvije godine razglabati o knjigama koje su loše za srednjoškolce. U književnosti postoje samo dobre i loše knjige, davno je svijet zaključio, mislim da su tada na sudu bili Flaubert i Baudelaire. Nažalost, novi konzervativizam je sklon zaboravljanju lekcija koje nas je prošlost naučila.

Društveni moral, ćudoređe, cenzura, vađenje rečenica iz konteksta dokazano vrijednih djela – sve je to suluda potreba za kontrolom i stvaranjem pojedinaca koji nemaju sposobnost vlastitog kritičnog mišljenja. Nijedan akademski obrazovani čovjek ne bi trebao tvrditi da umjetnost može pokvariti ljude. Suvremena umjetnost je, u skladu s onim grčkim mimesisom, ipak naše ogledalo. Ne bismo se trebali ustručavati da analiziramo to što vidimo unutra.

Oduvijek su mlade odgajale one knjige koje nisu u lektiri. Svakodnevno se borite s ograničenjima koja pred vas i učenike postavlja zastarjeli kurikulum za hrvatski jezik i književnost. Hoće li se ikada to u praksi promijeniti?

– Ne znam hoće li se promijeniti, znam da ja to svakodnevno mijenjam, otkako sam ušla u učionicu. Kurikulum je mnogima često i izgovor za manjak strasti. Novi kurikulum donijet će nastavnicima puno odgovornosti, no imali su je i ranije.

Zašto mladi slobodnih nazora teško dolaze do izražaja? Kako promijeniti stanje u školama?

– Ne mislim da je tamo problem. Većina kolektiva u kojima sam radila poštovala je i poticala kreativne pojedince. Međutim, stanje u državi podučava ih da se kreativnost ne isplati, da je svijet nepromjenjiv i da se treba uklopiti ili skupiti prnje. Nije škola odgovorna za manjak slobodnih nazora, ne može ona sama hraniti slobodu mišljenja. Nakon što nam se natrpa plan i program obveznim sadržajima i ostavi minimum prostora za slobodne teme i argumentiranje, za istraživanje i rasprave, vjerujte da s onih nekoliko sati vremena sigurno činimo sve što možemo da pojedince slobodnih nazora uvjerimo da smiju koristiti mozak i za drugo, ne samo bubanje.

Kako sada, s obzirom na to da ste aktivno uključeni u proces, vidite situaciju s kurikularnom reformom i očekujete li promjene na bolje?

– Situacija s kurikulumom trenutno je suluda: nije potpuno jasno ni tko ni što ni kako. Međutim, ekperimentalni program mora krenuti nekad, pa može i što prije, da prije propadne ako ne valja ili da se poboljša i uvede ako valja. Očekujem promjene, veselim im se, i nadam se da će biti nabolje. Dosta smo sjedili i žalili se, vrijeme je da se bacimo u promjene, a izgleda da će to biti naglavce. Na kraju krajeva, sumnjam da bi stanje u obrazovanju moglo biti gore nego što jest.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka