Foto H. ABDELGHANI
Jezgro ljubavi u ovom romanu čini obitelj, i koliko god njen portret mogao djelovati ironično, on je vrlo autentičan, jer oslikava ljubavnu vezu kao projekt za koji treba pronalaziti strategije preživljavanja, kao i koncepte voljenja
Bilo da je riječ o njezinim romanima, bilo da se radi o njenom dramskom opusu, rukopis Ivane Sajko određuje duboko promišljanje stvarnosti u kojoj živimo, kao i drame prosječnih ljudi, razočaranih, prezrenih, nerealiziranih, zaduženih, depresivnih… Njezin posljednji roman, »Ljubavni roman«, koji je nedavno objavila MeandarMedija, propituje mogućnost ljubavi u posttranzicijskom kontekstu, ali više od svega, ističe autorica, krizu naše imaginacije ljubavi.
Ovaj nevelik roman, komponiran od naizmjeničnih monologa Nje i Njega – monologa koji nikada ne zažive u dijalogu, čime roman i kompozicijom sugerira osamljenost, neshvaćenost i otuđenje – donosi galeriju likova kojima je izmaklo tlo pod nogama, sudbina koje prepoznajemo u sebi i oko sebe. Ivani Sajko ovo je treći roman, objavila je već »Rio bar« za koji je nagrađena priznanjem Ivan Goran Kovačić i roman »Povijest moje obitelji od 1941. do 1991.«. Autorica je zbirki drama »Smrknuta lica«, »Trilogija o neposluhu«, »Žena-bomba«… Četverostruka je dobitnica nagrade Marin Držić za dramsko djelo i nositeljica je odličja Viteza reda umjetnosti i književnosti Republike Francuske.
Napetost svakodnevice
Trenutno radi u Gavelli kao dramaturginja na postavljanju predstave »U registraturi«, koju prema vlastitoj dramatizaciji režira Dario Harjaček, a nakon premijere kreće u dramatizaciju Flaubertove »Gospođe Bovary« koju će u proljeće postavljati Saša Božić. Nakon što dovrši taj posao, najkasnije sredinom ožujka, Sajko s obitelji odlazi u Berlin gdje je na Humboldtovom sveučilištu čeka gostućuje mjesto na katedri za slavistiku.
Vaš »Ljubavni roman« – iako mu kritičari često osporavaju žanr, a naslovu pridaju ironijske konotacije – pravi je ljubavni roman novog doba. Kako biste opisali ljubavni roman i ljubav u danim socioekomskim koordinatama?
Pisani tekst teže prelazi graničnu barijeru
– Žanr ljubavnog romana za mene je bio tek jedna od referenci s kojom sam se bavila tijekom pisanja. Naravno da ovaj roman svojim sadržajem pomalo provocira postojanost ljubavnog žanra u suvremenim ekonomsko-političkim okolnostima, no on se ujedno bavi i meni nešto važnijim aspektom, a to je kriza naše imaginacije ljubavi. Kriza unaprijed pripremljenih slika i narativa izvučenih iz fundusa popularne kulture, konzumerističke propagande i medija, slom naših očekivanja pred činjenicom da odnosi ne mogu biti apstrahirani, niti zaštićeni od turbulentne društvene dinamike prostora u kojemu nastaju. Tom sam se temom bavila i prije, posebice u drami »Rose is a rose is a rose is a rose« (ZeKaeM, 2010) koja socijalno uvjetovanom nasilju kontrapunktira ljubavnu avanturu.
Jezgro ljubavi u ovom romanu čini obitelj, i koliko god njen portret mogao djelovati ironično, on je, barem ja tako mislim, vrlo autentičan, jer oslikava ljubavnu vezu kao projekt za koji se gotovo svakodnevno iznova mora izmišljati, koji treba pronalaziti strategije preživljavanja, kao i koncepte voljenja što odgovaraju neprekidnim promjenama životnih okolnosti. Pritom, ja se bavim ljudima koji su prisiljeni prijeći crtu siromaštva, koji su suočeni s bezdanom duga iz kojeg ne postoji povratak unazad, pa kad čujem komentare o ironičnom, teškom ili mučnom poimanju ljubavi u ovoj knjizi, postaju mi naprosto smiješne reakcije koje spontano vežu ljubav uz dobrostojeću građansku klasu, to jest, reakcije koje ne mogu konzekventno misliti napetost svakodnevice u prekarnoj obitelji suočenoj s prijetnjom neimaštine.
Jagna Pogačnik je na promociji konstatirala da ljubav u doba post-tranzicije ima manje šanse nego u doba kolere. Kolike su šanse da preživimo danas zajedno i sačuvamo ljubav?
– Ne bih se željela postavljati kao autoritet na polju socioloških istraživanja ljubavi, jasno da postoje i puno funkcionalnije obitelji i mnogo sretnije ljubavi, no one me ne zanimaju. Mene zanimaju junaci osrednjih kapaciteta, zanimaju me uobičajene priče, zanima me većina, te me na kraju krajeva zanima i kako iz svih tih općih mjesta izvući dramu tražeći kut u kojemu će svakodnevna normalnost razotkriti drugo lice, ono izvanrednog stanja. Opće mjesto jednog, nazovimo, običnog života jest ukidanje njegove budućnosti, ukidanje svih egzistencijalnih garancija, nemogućnost ikakva planiranja, i posljedično tome, strah da se želi i mašta neko bolje sutra u svijetu konstantnih tragedija koji je doveo u pitanje koncept zajedništva i humanizma, kao i vladavinu razuma. Iz te perspektive, drama običnog čovjeka, drama likova ovog romana, dolazi onkraj ljubavi. To je realno pomanjkanje moći da se konstruktivno utječe na promjene, da se imaginira neka snažna gesta protesta, da se učini nešto u ime svih, a ne samo nešto u ime vlastita preživljavanja.
Strah pred nepoznatim
Iz vašeg romana snažno izbija anksioznost Nje i Njega. Koliko anksioznost obilježava ljude danas?
– Anksioznost dolazi iz straha pred nepoznatim koji je nastanio našu budućnost. Ekonomska nesigurnost ne proizvodi samo privatni problem, ona perpetuira i veliki broj negativnih trendova u javnom mišljenju, prije svega nacionalizam i mržnju. O tome mnogo govori talijanski teoretičar Franco Berardi Bifo objašnjavajući kako temelj te ekonomske nesigurnosti čini dug koji prisiljava ljude da prihvate svaku vrstu ucjene, motivira ih da prihvate ropstvo kako bi iskupili grijeh svoga dužništva. Likovi ovog romana također su dužni i taj dug ne mogu vratiti jer im društvo za to ne daje ni priliku. Rješenje koji oni naposlijetku pronalaze je iskorak iz samog sistema.
Čini se da su današnji naraštaji defetistički prihvatili da je normalno da su osnovna ljudska prava luksuz. Možemo li tako sačuvati i ono malo socijalne države što nam je ostalo?
– Nije mi točno jasno koji bi nam to demokratski mehanizmi omogućili da išta sačuvamo ili poništimo, jer se, ako zanemarimo izbore koji više ne mogu izraziti narodnu volju, demokratske procedure odvijaju na površini, kroz proteste, civilne akcije i slično, no prava vlast nad odlukama krucijalnim po društvu zapravo je privatizirana u centrima kapitala. No usprkos nepravednom i nehumanom društvu u kojemu trenutno živimo, ne bih nikada mogla potvrditi da su, ono što nazivate, »današnji naraštaji« defetistički prihvatili slom svojih osnovnih prava. Zahvaljujući velikoj informiranosti i društvenim mrežama ti su današnji naraštaji svjesniji no ikada interesa, mehanizama i veza koji iniciraju ekonomske i humanitarne krize. Dovoljno je otvoriti internet i uvidjeti da na svjetskoj razini postoji golema sila svjesna izvora problema i željna promjena, sila koja je kroz prosvjede i javne intervencije osvijestila snagu solidarnosti i prijateljstva čak i ako nije uspjela utjecati na političke odluke. Postoji sigurno još veća sila glupana sa suženom vizijom društvenih potreba, horda nacionalista i vjerskih fanatika koji promašuju bit kako vlastite, tako i tuđe religije, no protiv njih se iznova pronalaze nove strategije borbe. Izbjeglička kriza je veliki primjer upravo takvog samoorganiziranja. Kad zakaže država, ljudi će sami dati ruku, i ne samo zato jer je to izraz humanog ophođenja prema drugom u nevolji, već i zato jer shvaćamo da kao građani Europe nosimo dio odgovornosti za ratove koji nas okružuju.
