Grad: Rijeka
Danas: 19° djelomično oblačno
Sutra: 7° 18° moguća kiša
23. ožujka 2017.
Manifestacije

Rukohvati i rukopisi cirkuskih suradnji: Prvi dio Festivala novog cirkusa u Zagrebu

Autor:
Objavljeno: 14. studeni 2016. u 10:23 2016-11-14T10:23:48+01:00

Festival novog cirkusa ove je godine ponudio najbrojniju selekciju, uz jak konferencijski program, radionice i izložbe, što svjedoči o profesionalnoj ozbiljnosti novocirkuske manifestacije. No najjači adut festivala ipak su same predstave, pouzdano inovativne i filozofski slojevite

Baš kao što u priči Ranka Marinkovića dvije ruke iste osobe napeto razgovaraju, spore se, pjevaju, sjećaju se i razmišljaju treba li doista poslušati naredbu koja ih gura prema činu uz koji intimno ne pristaju, tako i predstave 11. festivala novog cirkusa donose pred nas »osamostaljena« tijela i ruke čija svijest povjerljivo razgovara s publikom.

Predstava »Bromance« (termin pop-kulture vezan za prijateljsku ili bratsku romansu, eng. brother-romance), u izvedbi Berena D'Amica, Louisa Gifta i Charlieja Wheelera i režiji Eddieja Kayja, doslovce uprizoruje dramaturgiju muškog dodira. Od opreznog rukovanja, oklijevanja oko pristojne distance između dva muška tijela, sportskog tapkanja po leđima, izbjegavanja bilo kakvih predugih zadržavanja dlana na ramenu sugovornika – sve do njuškanja tuđeg pazuha, zajedničkog mokrenja, plesnog dodira, uskakanja u naručje ili akrobatskih prebačaja za koje je ključan čvrsti oslonac ili nepokolebljivo međusobno pridržavanje.

Partnerske ruke

Predstava »Bromance« funkcionira i kao studija uklanjanja muških rezerviranosti ili rastakanje stalnog natjecateljstva koje se odvija između trojice cirkusera, putujući od trokuta muških tinejdžerskih koškanja do trokuta ljudske piramide. Svaki od performera ima karakterističnu scensku osobnost (pjetlić, stoik i stidljivko), kao i specifične kompetencije. Od parkoura ili akrobatskog zatrčavanja s raznim vrstama odbačaja od površine i prebačaja uvis te zatim partnerskog balansiranja, preko okretanja na Cyrovu kotaču (velikom metalnom kolutu u koji ulazi čitavo tijelo, vrteći se unutar okrugle naprave), pa do vještine podizanja i pod/nošenja ljudskog tereta.

Trojica izvođača igraju se finom granicom u kojoj muško prijateljstvo poprima, ali i gubi erotske konotacije, odnosno zonom dodira u kojoj danas svaka gesta može imati i seksualne i platonske namjere. U tom smislu predstava postavlja pitanje je li žudnja postala toliko općenita i bezoblična da se razlijeva preko svega što radimo i ulazi u sve naše relacije, što je na određeni način i ukida. Jer ako želimo svakoga, onda ne želimo nikoga (specifičnog).

Cirkuska pozornica upozorava da partnerstvo ne mora biti ograničeno samo na čvrsti stisak ruke, ali i da moćna Afrodita kao božica ljubavi baš ne troši svoje strelice na svaki zagrljaj koji damo ili primimo. »Bromance« u završnici ostaje predstava o trijumfu muškog prijateljstva koje se u stanju igrati s vrlo različitim dimenzijama izazivačkog dodira.

Autobiografija ljudskog vrata

Belgijski cirkuser Alexander Vantournhout, u suradnji s dramaturginjom Bauke Lievens napravio je predstavu »Vratoksander« ili »A/neck/xander«, aludirajući na ruganje oko »predugog vrata« koje je na nekoj plesnoj radionici pretrpio od kolege. I zbilja, izvedba počinje jakim isturanjem vrata, pojačanog saginjanjem u struku i pokretom prkosnog podizanja brade, dakle ne samo prihvaćanjem zlobne etikete koja je Vantournhoutu nalijepljena, nego i njezinom radikalizacijom.

Čitav se cirkus oduvijek bori s ideologijom idealnog ili savršeno proporcionalnog tijela, inzistirajući da je ljepota »predugog«, »prekratkog« ili »asimetričnog« tijela posve ravnopravna ljepoti klasičnih proporcija. Vantournhout toj cirkuskoj ljubavi prema obilju ljudskih oblika dodaje i boksačke rukavice – navlačeći ih i time produljujući ne samo svoj vrat, nego i svoje ruke. Na noge će zavezati visoke cipele-platforme, pitajući se što bi sve na njemu trebalo dobiti neku novu veličinu ili duljinu. Možda jezik?

U jednoj od točaka cirkuske autobiografije perfomer ga plazi i zatim nastavlja izvlačiti, sve dok jezik ne preraste u posve samostalnu i svjesno grotesknu nadogradnju njegova tijela. Čak i samo trajanje predstave trpi namjerno produljenje: umjesto da završi s očekivanim finalom, performer namjerno nastavlja iznova pokretati hipnotički napjev odsviran na scenskom sintesajzeru i izvoditi svoje prebačaje, padove, špage, piruete... Njegovo nago tijelo vidno se umara i troši ovakvim nepristankom na konvencionalne duljine trajanja izvedbe, dok publika s oklijevanjem odlazi ili ostaje, razmišljajući je li predstava doista gotova (ipak tehničari razmontiravaju pozornicu) ili nije gotova – ako je na sceni i dalje izvođač koji reagira na svoju glazbenu matricu.

Vantournhout se usijeca u naše pamćenje ne samo velikom akrobatskom vještinom i gorkim humorom koji proizvode razni »produžeci« njegova nagog tijela, nego i osobitim empatijskim intenzitetom koji stvaraju njegove raširene ruke i kretanje prema gledalištu. U toj dimenziji izvedbe susrećemo se s povjerenjem djeteta kome je vrlo teško ne odgovoriti, a teško je i napustiti izvedbu koja je na različite načine svjedočila osobnoj rani. Kako bilo da bilo, na kraju ipak odlazimo, jer ni publika ni perfomer ne bi smjeli ostati taoci vrtnje koju uspostavlja izlaganje i istraživanje vlastite boli.

Dueti i nostalgije

Festival novog cirkusa predstavio je i dvije vlastite koprodukcije. Predstava WAK još jednom dovodi na scenu belgijskog akrobata Alexandera Vantournhouta, ovaj put u pratnji nizozemskog glazbenika Haralda Austboa, sada u duhovitom duetu na temu ljudskog ispričavanja, žaljenja i osjećaja krivice. Austbo dolazi na scenu s utegom oko noge, vukući je skrušeno i ispričavajući nam se jer svaki dan spava, jede, razmišlja, masturbira i još k tome nije u stanju spasiti čovječanstvo.

Kasnije uteg preuzima Vantournhout, a Austbo sjeda za violončelo i muzicira oko »onoga u vezi s čime više ništa ne možemo napraviti« (ali nekako završimo probodeni mačem/gudalom na sceni). WAK je pravi užitak i za ljubitelje jazza i za ljubitelje Cyrova kotača na kojem se vrti Vantournhout.

Druga koprodukcija festivala, naslova »Antipod« te u izvedbi Nate Galkine, znatno je manje razrađena i dramaturški promišljena, tek bazično predstavljajući vještinu žongliranja nogama i tanku temu ljubavne nostalgije. Kako je u pitanju nedovršeni rad, možemo mu pokloniti povjerenje naknadne dorade.

Festival novog cirkusa ove je godine ponudio najbrojniju selekciju, uz jak konferencijski program, radionice i izložbe, što još jednom svjedoči o profesionalnoj ozbiljnosti novocirkuske manifestacije. Ivan Kralj kao direktor festivala brine ne samo o atraktivnosti izvedbi, nego i o edukaciji domaće cirkuske scene, kao i o izgradnji teorijskih i analitičkih vokabulara javne scene. No najjači adut festivala ipak su same predstave, pouzdano inovativne i filozofski slojevite. Ako još niste, posjetite Festival novog cirkusa kao stabilno vrelo scenske discipline i mašte.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka