Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 31° 1
Sutra: 31° 31° 1
24. lipnja 2019.
Goldoni u režiji Vite Taufera

Republika licemjerja: Uz premijeru predstave "Jedan sluga, dva gospodara" u Kerempuhu

Republika licemjerja: Uz premijeru predstave "Jedan sluga, dva gospodara" u Kerempuhu
Republika licemjerja: Uz premijeru predstave "Jedan sluga, dva gospodara" u Kerempuhu
Autor:
Objavljeno: 7. studeni 2016. u 18:51 2016-11-07T18:51:33+01:00

Obrada Godlonijeva teksta »Sluga dvaju gospodara« Richarda Beana i Dore Delbianco u režiji Vite Taufera, sada naslovljena »Jedan sluga, dva gospodara«, majstorska je izvedbena studija komediografskih maski, pri čemu Kerempuhov ansambl funkcionira kao jedinstvena i inspirirana cjelina

Prema istraživanjima suvremenih neurologa, posebice Marlene Behrmann, ljudsko lice ne može zadržati svoju socijalnu masku predugo vremena. Unatoč svoj naučenoj samokontroli, svako malo lice dobiva »napukline« kroz koje »curi« skriveni emocionalni sadržaj. Već i dojenčad zna prepoznati iskreni osmijeh osobe koja im se približava, nasuprot izigravanja osmijeha.

Zbog toga ljudska vrsta ulaže golem napor u stabilnije maskiranje, po mogućnosti odmaknuto od lica: pokušaje da odjeća zadobije status sigurne ljušture samoprikazivanja ili da stalna tetovaža usadi u subjekt baš onu postojanost koja nedostaje neumorno otvorenom ljudskom licu.

Najnovija obrada Godlonijeva teksta »Sluga dvaju gospodara« u kvalitetnoj suautorskoj dramaturškoj obradi Richarda Beana i Kerempuhove kućne dramatičarke i dramaturginje Dore Delbianco te u režiji Vite Taufera, sada naslovljena »Jedan sluga, dva gospodara«, majstorska je izvedbena studija komediografskih maski, pri čemu Kerempuhov ansambl svakim svojim »okretajem zavrtnja« funkcionira kao jedinstvena i inspirirana cjelina.

Zajednička kupka

Spomenimo i da je Carlo Goldoni kao kazališni čovjek bio veliki protivnik maske kao scenskog objekta, u korist glumačkog lica koje mora otkriti skrivene principe društvenog maskiranja, kao i činjenicu da smo »svi sačinjeni od iste gline, svejedno glumimo li gospodara ili slugu«, kako je zapisao u komediji »Torquando Tasso«.

Za publiku Goldonijeva vremena pomak od igranja komedije tipova pod standardiziranim naglavnim maskama prema igranju komedije likova s nepredvidljivo ogoljelim glumačkim licima tumačio se kao nepristojno izjednačavanje među društvenim klasama, odnosno kao društvena vizija s opasnim posljedicama. Kako vidimo, par stotina godina kasnije, likovi Goldonijeve komedije uvjerljivi su jer su zbilja gotovo nepristojno, neugodno slični: ničija vrlina ne odskače iz zajedničke kupke poroka.

Tom dojmu suučeništva u zločinu doprinosi pažljivo izgrađena glumačka izbrušenost i motiviranost čitavog Kerempuhova ansambla, što već možemo smatrati endemskim fenomenom u zagrebačkim kazalištima, budući da su i ZeKaeM i Gavella, inače u ranijim epohama poznati po traganju za izvedbenim zajedništvom kao programskom vizijom, posljednjih godina na svojim pozornicama demonstrirali proces mučne dezintegracije ansambla, kao i drastičnog opadanja snage glumačke suigre.

Opatijo bajna...

Hrvatski je kontekst komedije »Jedan sluga, dva gospodara« lokaliziran u ljetovališnu Opatiju, gradić čija se ekonomija – unatoč imenu koje upućuje na nekadašnji crkveni posjed – oslanja na stari i novi svjetovni kapital, stari i novi turizam, kao i vječiti politički karijerizam. U čitanju Dore Delbianco, gospodari domaćih financija u svojim se luksuznim vilama osjećaju opušteno kao riba u vodi. Dojmu podmazanosti korupcijske izvedbe zasigurno pomaže i glazbeni tim prisutan uživo na pozornici, pod vodstvom Mate Matišića (autor songova; gitarist), uz pratnju glumaca/glazbenika koju čine Ivan Đuričić (saksofon i harmonika), Luka Petrušić (bubnjevi) i Maja Posavec (stilski izbrušen, autonomni Kerempuhov vokal).

Osim što povezuju prizore, glazbenici pojačavaju pojedine glumačke afekte ili podebljavaju zvučne efekte uprizorenja, na taj način dobivajući ulogu »glazbene didaskalije«. Većina songova namjerno je bulevarski shematizirana i blago ironizirano revijalna, ali zato je završna glazbena numera prava brehtijanska optužnica punog opsega našeg društvenog licemjerja, u kojoj nikome nije dozvoljen pokušaj skrivanja iza maske nedužnosti. I jedino tekst ovog songa, nažalost, nije objavljen u programskoj knjižici.

Osmijeh Zlatokose

Što sve otkrivaju lica slugu i gospodara iz Tauferove predstave? Prva politička maska na pozornici realistični je fotografski portret aktualne hrvatske predsjednice. I unatoč svoj njezinoj deklarativnoj skockanosti i pozi bajkovite Zlatokose, svečano ovješene iznad kamina opatijske vile glavnog trgovca predstave, predsjednica je ikona/zaštitnica upravo onog domaćeg kriminala koji igra na izvanjsku ulaštenost, tanko premazanu preko unutarnje ukaljanosti.

Ostali likovi samo ponavljaju snishodljiv, poslušnički osmijeh svoje predsjednice. Društvena galerija na sceni obuhvaća Čarlija Patka kao prevrtljivog čovjeka dubokih džepova u izvedbi pogođeno rođački smirenog i srdačnog Nikše Butijera, zatim Ornelu Višticu kao njegovu bezličnu, ali zato manekenski dotjeranu kćer Paulinu, kao i advokata Božu Batulu u izvedbi tragično samozadovoljnog te neprestano (pre)nasmijanog Željka Königsknechta.

Tu je i energična parodija hamletovske strasti za osvetom u liku Bernarda Batule, advokatskog sina, u izvedbi mladoga glumca Matije Šakoronje, nekadašnjeg podmlatka Šeparovićeve ekipe iz predstave »Generacija 91-95«. Šakoronja je opor, drzak i duhovit, baš kao i potisnuto tragičan, zbog čega bi vrijedilo uložiti u njegovo obrazovanje izvan klasične matice glumačkih fahova, recimo prema jačanju mladićevih stendaperskih kompetencija.

Slično nesmiljenu rolu na tragu istovremene hiperseksualizacije i brutalnog ismijavanja iste te hiperseksualizacije (bliske javnoj imidžu glazbenice Lady Gage) hrabro je napravila Mia Anočić Valentić kao knjigovotkinja Lili. Čini mi se iznimno vrijednim pratiti jačanje samosvijesti i autorskog sazrijevanja domaćih glumica, koje izgleda imaju više slobode pod humornim stijegom, nego na daskama klasičnog dramskog repertoara.

Hrvoje Kečkeš kao Čarlijev prijatelj Enver Hoti otkriva nam da »prva liga« i »prva ljiga« našeg društva (potonje će Kečkeš izgovoriti s albanskim akcentom) nisu međusobno bitno udaljene. Anita Matić Delić igra par blizanaca ili transvestitsku rolu jednog od dva glavna gazde komada i njegove sestrice, oslanjajući se na splitske gestualne mačizme i kolokvijalizme. Ana Maras Harmander je živahna konobarica Vesna, spremna zastepati na glazbeni signal i u svoju plesnu igru s mušterijama uključiti svakoga tko joj se nađe na putu, dok je Damir Poljičak napravio uistinu akrobatsku rolu (f)antastičnog Ante ili djedice koji se aktivira različitim brzinama pejsmejkera.

Dvojica »trbuhozboraca«

Vilim Matula pojavljuje se kao drugi gazda drame, po imenu Arsen Artuković. Kako mu i ime nalaže (ars/art), Matula igra izvještačenog i »osjetljivog« starozagrebačkog kraljevića na zrnu graška, naviklog da mu je sve dostupno i servirano te unatoč tome sklonog gnijezditi se neugodno na svakom raskošnom jastučiću koji mu osigurava njegova kriminalna djelatnost.

Upravo Matulina izvedba nekadašnjeg sjemeništarca, a današnjeg seksualnog gurmana pogađa u najbolnija politička pitanja našeg vremena: kako to da ćemo baš sve progutati, od rekreativnog sadomazohizma do privatizacije Filozofskog fakulteta i njegova pretvaranja u bogosloviju, od fizičke likvidacije ekonomskih protivnika do bodljikave žice za izbjeglice – jesmo li zbilja potpuno lišeni odgovornosti za svijet koji nastanjujemo?

Matula igra glupost koja beskrajno uživa u svom »finom« građanskom pedigreu, a njoj je na razne načine komplementarna glupost proždrljivog harlekina i njegova svežderskog prosjačenja, u izvedbi bravuroznog Borka Perića (Truffaldino kod Goldonija). Perić dostiže intenzitet univerzalnog poltrona, čija nas vedra beskrupuloznost i vječito gladna sebičnost nasmijavaju dva i pol sata, nikada ne gubeći furiozni tempo kaosa dvosmislenih replika i fizičkih nespretnosti, zabuna i podvala.

Svježina, pa i šarm naglašeno dječje sebeljubivosti Borka Perića kao harlekina i njegove grozničave pozornosti koja sluša jedino rad elementarnih nagona, senzualno uživajući u ukradenim pismima koja mljacka ili kopajući po torbicama gospođa u publici jer je predugo gladan, vraća nas na rub cirkuskog partera.

Dio scena s publikom je podmetnut ili insceniran, ali glavni prizori podsjećaju na braću Marx (posebno film »Cocoanuts« iz 1929. godine), gdje više uopće nije važno što se zbiva na razini zapleta; važna je nadogradnja gegova oko punjenja harlekinova ili Franova ili Pometova trbuha (u pitanju je ista linija karakterizacije).

Drugi važan dio anatomije ovog harlekina je falus, koji također na sceni dobiva svoju zadovoljštinu, izborivši je jednako prevarantskim sredstvima kakvima se služio i oko taženja gladi. Stoga je zanimljivo pitanje čega je zapravo gladan lik u izvedbi Borka Perića? Odgovor zaobilazi i društvenu moć i neposrednu namirenost vlastitih nagona, umjesto toga upućujući prema dubljoj potrebi osvajanja samopouzdanja, potrebi javnog prihvaćanja i uživanja bez nadzornih mehanizama ovih ili onih moralnih policija.

Scenski hit

Borko Perić svakako je napravio ulogu svoje karijere, oslobodivši u liku harlekina i svojevrsno bezvlašće komedije kao umjetnosti. Njegovo veoma zahtjevno igranje na rampi gledališta i glumišta ili igranje na publiku tijekom čitave izvedbe završava naklonom u kojem zatvorenih očiju prima dugi vatromet aplauza, stojeći pred gledalištem kao da je do posljednjih rezervi »potrošio« mogućnost da svoje lice još jednom okrene prema van ili kao da pohranjuje energiju gledateljske hvale za neke buduće teške trenutke.

Na cjelokupnom radu s glumcima svakako valja čestitati redatelju Viti Tauferu. Nenametljivom i osjetljivom, pažljivom prema nijansama humornih situacija, suautorski otvorenom prema ansamblu. Predstavu završava satirična pobjeda trostruke beskrupuloznosti, kojoj smo prisiljeni pljeskati jer je vrlo spretno prikazana i prokazana.

»Jedan sluga, dva gospodara« sasvim će izvjesno biti veliki scenski hit, pretpostavljam po omiljenosti kod publike usporediv s EXIT-ovim »Kaubojima«. No u Tauferovoj predstavi nema ni sretnog završetka ni zadovoljštine koja finalno pada u krilo dramskih pozitivaca. Svaki je lik mala kopija opće iskvarenosti.

Smijali se mi tome ili ne, izlazimo iz kazališta tjeskobni, pa i opterećeni »lakoćom« tematizirane beskarakternosti. Jesmo li zbilja robovi samo trbuha i falusa? Je li nam laganje utisnuto toliko duboko u koži da nam ni ne treba maska od drveta, gipsa ili papira? Odlučila bih se za odgovor Groucha Marxa: »Učite iz tuđih grešaka. Ionako nikada nećete živjeti dovoljno dugo da ih sve osobno isprobate«.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka