Grad: Rijeka
Danas: 24° moguća kiša
Sutra: 14° 27° oblačno
20. studenoga 2017.
Mezzosopranistica u riječkom HNK-u

Intervju Ivana Srbljan: Tina Turner mi je bila uzor za Carmen

Snimio Marko GRACIN
Snimio Marko GRACIN
Autor:
Objavljeno: 23. listopad 2016. u 13:21 2016-10-23T13:21:43+02:00

Pjevanje sam otkrila dosta kasno, s dvadeset  godina, i to u rock bendu, i kad me netko sad  pita zašto opera,  ja  odgovorim – nemam pojma... Studirala sam glazbenu teoriju, a operni pjevači su mi bili apsolutno neshvatljivi. U tom sam razdoblju jedva i slušala operu. Meni je »Habanera« bila cajka!  Puno bliža bila mi je glazba Bacha, Händela, Beethovena, Schönberga, jako sam voljela intelektualnu glazbu

Ugodno glazbeno iznenađenje dotaklo je nedavno riječku publiku s pozornice HNK-a Ivana pl. Zajca operom »Werther«, kojom je otvorena nova operna sezona. Dvoje mladih izvrsnih pevača – Ivana Srbljan i Aljaž Farasin – ali i odličan ansambl uz sjajnu režiju i scenografiju ponudili su zaista rijetki glazbeni doživljaj.

Naša sugovornica, mezzosopranistica Ivana Srbljan svojim dubokim glasom i emocionalnom izvedbom u ulozi Charlotte ostavila je poseban dojam. Uostalom, svemu su svjedočili spontani aplauzi publike, tijekom i nakon izvedbe. Do kraja mjeseca na rasporedu su još dvije izvedbe »Werthera«, 26. i 26. listopada.

S Ivanom Srbljan razgovarali smo uoči premijere, ali i razmijenili dojmove nakon izvedbe.

Prije premijere rekli ste da se osjećate opušteno, da nikada niste bili mirniji i, evo nas, sad nakon svega, recite kako se sada osjećate?

– Istina je, uoči premijere nikada nisam bila mirnija negoli ovaj put. Počevši od Carmen koju sam već tri puta do sada izvodila u različitim produkcijama u Hrvatskoj, do splitske Dalile. Charlotta se ne bi mogla ubrojiti u tako veliku ulogu, ali ona to jest.

Moram priznati da se dojmovi još slažu i jako sam zadovoljna reakcijama publike, jer mislim da smo napravili dobar posao. Aljaž i ja uvijek proplačemo u nekom trenutku na sceni pa, na kraju izvedbe, budemo istinski emotivno prazni, ali nas upravo reakcija publike vrati u život i napuni prekrasnom energijom.

 Je li toj mirnoći pridonio  kolega Farasin? Naime s njime ste već pjevali još u Splitu, poznajte se od ranije?

– Poznajemo se još iz studentskih dana. U Zagrebu smo zajedno  radili  koprodukciju studentske »Carmen«. Kolega Aljaž  je sasvim slučajno uletio u tu priču. Iako je već bio diplomirao u Ljubljani, moja tadašnja, ali i njegova bivša  profesorica Vlatka Oršanić pozvala ga je i okolnosti su presudile. Kasnije smo imali sreću zajedno raditi u Splitu u klasičnijoj produkciji, a nakon toga su uslijedile produkcije i izvedbe u Rijeci gdje smo nastupali u »Rigolettu«, »Onjeginu«, »Carmen, a ovo nam je sada već četvrta predstava zajedno pred riječkom publikom.

Nadala sam se Rijeci

U Rijeci ste već treću godinu, ako dobro pamtim. Stigli  ste iz Zagreba na poziv tadašnjeg ravnatelja Opere, a sada v. d. intendanta Marina Blaževića. Zanima me koliko je Rijeka za Vas intimno dobra okonost?

– Priznat ću vam, intimno sam uvijek maštala o angažmanu u Rijeci! U Zagrebu mi je uvijek bilo nekako čudnjikavo i nisam se pronašla niti u kazalištu, niti u njihovim krugovima. Budući da sam rođena Zgrepčanka i nikad nisam živjela nigdje drugdje, željela sam promjenu. U kontekstu Hrvatske Rijeka mi je bila najlogičniji izbor. Poklopila se situacija s dolaskom Marina Blaževića, a i u opernom ansamblu Kristina Kolar je promjenila fah, otišla  je s mezzosopranskog mjesta u sopransko, čime  se pojavilo i radno mjesto.

Osim u operama bili ste dojmjivi i u koncertnoj izvedbi Bachove   »Muke po Ivanu«...

– Volim duhovnu glazbu jer ona je usvojoj suštini kompleksnija od klasične opere. Pošto sam po svojem pozivu prvenstveno glazbeni teoretičar, to mi znanje omogućava uživanje u svakoj harmoniji, progresiji, pa kad su oni interesantni kao u Bachovoj »Muci po Ivanu«, to je savršenstvo izrađivati u takvom djelu. Nitko sretniji od mene kad bih mogla živjeti samo od pjevanja takve glazbe, ali situacija je kod nas takva da se mora raditi sve i nema specijalizacije.

Želite reći da nije svugdje tako ?

– To je nešto što je jako tipično  vani – u svemu se traži neka specijalizacija. U zadnje vrijeme mijenja se to i tamo, jer  ima  puno mladih i dobrih pjevača koji su sretni da imaju bilo kakav posao i u situaciji su da moraju puno toga paralelno raditi. Ipak, ima i situacija kada pjevači mogu živjeti od izvođenja glazbe iz opusa svojeg uskog izbora.  Kod nas je to apsolutno nemoguće.

Tina Turner kao uzor za Carmen

Udaljava li to umjetnika od njegovog istinskog doživljaja, odnosno intimne umjetničke  potrebe?

– Udaljava samo ako osjeća povezanost s određenim tipom glazbe, pa je onemogućava, jer je prinuđen svaštariti. U tom smislu da, jer udaljava osobu od mogućnosti da se razvije u stručnjaka za određeni vrstu glazbe. No, onaj tko je dovoljno glazbeno obrazovan i dovoljno otvorena srca ne bi trebao sebe zakočiti u smislu interpretacije i predavanju emocije bilo koje glazbe, od antičke do suvremene.  Glazba je glazba, i kad je nešto kvalitetno, uvjerena sam da to svatko prepoznaje.

Na pozornici djelujete potpuno, imate i  glumački odnos prema ulozi, što nije uvijek slučaj na domaćoj sceni. Odakle Vam to, jeste li polazili satove glume?

– Da, vani postoji jedan standard i konkurecija je velika. Standard je takav i od toga se ne odstupa, pa uz vokalnu kvalitetu morate imati i scensku kvalitetu. To, naravno, oscilira od osobe do osobe. I Hrvatska ide polako za tim standardima. Danas svi imamo  YouTube gdje možete naći svašta, vidjeti kako se stvari mijenjanju, nove trendove u interpretaciji, izvebi, glazbi, izrazu...           
Na Muzičkoj akademiji imali smo kolegij »Operne glume« kojeg nam je držala moja draga profesorica, a sada i kolegica Dora Ruždjak Podolski, i tu sam jako puno naučila o opernoj glumi. Ali prije upisa studija opernog pjevanja imala sam priliku nastupiti u Gavellinoj predstavi »Mećava« i tamo sam, surađujući s glumcima i prateći njihov rad na sceni i općenito rad u kazalištu, najviše naučila o glumi i ponašanju na sceni.

U svemu postoje trendovi, a čini mi se da se i sve većom brzinom mijenjaju. Je li to teško pratiti?

– Istina, prijenosi koje smo mi imali prilike gledati za vrijeme studija  iz Metropolitena u dvorani »Lisinski« postavili su neki standard, ali stvari napreduju brzo. Iako  moram priznati  da glumu nikada nisam učila od opernih pjevača, već gledajući filmove i rock pjevačice, primjerice Tinu Turner.

Znači odatle vaša temperamentna Carmen?!

– Haha ... da, Tina Turner mi je bila uzor, puno veći od neke klasične interpretacije neke divljakuše Carmen u nekoj ekranizaciji opere. Takva Carmen me nikada nije zanimala. I na koncu, zašto se pretvarati u nešto što nisam? Radije tražim inspiraciju u nečemu što mi je puno bliže!

Od rock benda do opere

Moram Vam nešto priznati – kad sam dogovorala ovaj razgovor Milenom Jerneić, voditeljicm marketinga u kazalištu, pokušala sam  se  što više raspitati  o Vama,  ali  o vašem privatnom životu ne zna se puno. Na to sam samo  kratko komentirala kako je u Vama nešto  mangupskog... I evo, nas,  Vi ste mangup u operi?!

– Haha... Možda i jesam mangup u operi!  Pjevanje sam otkrila dosta kasno, s dvadeset  godina, i to u rock bendu, i kad me netko sad  pita zašto opera,  ja  odgovorim – nemam pojma...

 Ali čekajte, sad se moramo se vratiti, što ste radili do tada?!

– Studirala sam glazbenu teoriju, a operni pjevači su mi bili apsolutno neshvatljivi. U tom sam razdoblju jedva i slušala operu. Meni je »Habanera« bila cajka!  U tom razdoblju bila mi je puno bliža glazba Bacha, Händela, Beethovena, Schönberga, jako sam voljela intelektualnu glazbu, to je nešto što vam je dano u prirodi...

 ... i onda  ipak Carmen ?!

– Da, vraćamo se na to tko interpretira nešto. Ako imate tisuću i jednu varijantu te popularne pjesme u raznim verzijama, počevši od pop glazbe i toliko je isprana i potrošena i treba je ispjevati ponovno, napraviti je zanimljivom, i nikako  jeftinom. Tu su i očekivanja koja imam sama pred sobom. Rekla bih da  me je sve to – od rocka, crkvene glazbe, teoretskog obrazovanja, a završila sam i orgulje – izgradilo u osobu koja jesam sada i  tu moju Carmen, Dalilu i Charlottu.

Lutali ste uokolo i završili u onome o čemu nikada niste ni razmišljali...

– U osnovnoj školi uvijek sam bila glavni pokretač scene, radila sam predstave, ali nikada nisam mislila da će moja realizacija biti u operi. Scenski sam se realizirala, jer to je oduvijek, valjda, bio moj san. Opera je dio moje druge osobnosti i spoj sve ove glazbe koju sam do sada radila. Otkrila sam glas koji imam i on dobro funkcionira zajedno sa mnom, s mojom prirodom i – zaljubila sam se u operu. Smatram da je opera glazbeno svršenstvo, ali zaista se mora sve poklopiti. Sve se uvijek mora temeljito napraviti i svemu valja pristupiti jako ozbiljno.

 Zahtjevno je, morate razmišljati i o pokretu i o glasu, gledatelj nije ni svjestan koliko je tu radnji u jednom trenutku...

– Da, a cilj je da sve izgleda jednostavno i da nitko u publici ne osjeti  da se i u jednom trenutku mučim. Kroz ove dvije godine neopisivo  mi je pomoglo što mogu kontinuirano raditi u kazalištu i dobro je što se učestalo nastupa i tako gradi scensko iskustvo. Mislim da sam na dobrom putu da se osjeti ta lakoća.

 Ali ipak, znatiželjna sam, recite nešto o tom rock bendu, jeste li imali autorskih pjesama, to je pravo otkriće!

– Haha... Nismo imali autorskih pjesama. Bio je to rock band »Leslie's Back«, kao Lassie se vraća kući. ali nije Lassie nego Leslie, kao pojačalo. To je bila moja splitska ekipa. Na Akademiji sam se više družila s Dalmatincima nego sa svojim Zagrepčanima. Bila je to neka ljetna  kombinacija s kolegom koji me pozvao da radimo na nekim ljetnim  gažama u Splitu. Izvodili smo glazbu '70-tih, znači Zeppeline, Depp Purple, Marvina Gayea...

I Tine Turner?

 

– Ne nikada nismo izvodili  Tinu Turner, iako mi je to bila velika želja... ali sad me prošlo, hahha...

Što slušate, pjevušite,  danas?

 – Ništa, to je profesionalna karakteristika – kad dođem doma sve isključim. Više volim gledati filmove.

Što gledate, recimo što ste gledali nakon premijere ?

– Nakon premijere sam zaspala k'o top čim sam legla u krevet, ali sam se sutradan opuštala uz »Alice in Wonderland« od Tima Burtona. Gledam znanstveno-fantastične filmove, »Star Wars«, pustolovne filmove, crtane filmove obožavam, ali i filmske ekranizacije stripova.

Znači Batman, Joker ...

– Sve, Batman, Thor, Captain Ameirca, Avengers, X-man...  to me veseli, opušta u slobodno vrijeme. Volim i kvalitetne filmove, ali moram reći da su i ovi sve kvalitetniji. Iron Man je odličan, glazba je tamo AC/DC, jedan od meni  najdražih bendova.

Pa to nije ni rock, to je heavy metal! Operna pjevačica uživa u heavy metal glazbi?!

– Hahaha... ispravak netočnog navoda – AC/DC je rock bend, ali hard rock ili blues rock. Nisam ljubitelj metala, ali možda mi je ipak najdraži bend Led Zeppelin koje nazivaju pionirima heavy metala.

Onda je najdraža pjesma »Stairway to heaven«?

– Da to je najbolja pjesma na svijetu ikad! U '70-tima se svašta izdogađalo, divne i nevjerojatne glazbe. Žalim što živim u današnje doba kad je sve produkcijski savršenije, ali nema unikatnosti. Sve je nekako nabrijano i botoksirano... još poneki kantautor stoji kao usamljenik. I to je tako na svim razinama i na sve strane.

Karijera u usponu

Ivana Srbljan od 2014. članica je solističkog ansambla Opere Ivana pl. Zajca. Osvaja nagrade na međunarodnim natjecanjima, a prvi veliki uspjeh postiže ulogom Carmen za koju prima i Rektorovu nagradu Sveučilišta u Zagrebu. Još za vrijeme studija solo pjevanja sa Simfonijskim orkestrom i Zborom Muzičke akademije bilježi brojne nastupe. Od profesionalnih suradnji izdvajaju se nastupi u ciklusu Simfonijskog orkestra HRT-a, sa Zagrebačkom filharmonijom, Hrvatskim komornim orkestrom, s Cantus ansamblom, s Panonskom filharmonijom, na Muzičkom bijenalu u Zagrebu, na Osorskim glazbenim večerima, Dubrovačkim ljetnim igrama, Splitskom ljetu, Festivalu sv. Marka, Riječkim ljetnim noćima te gostovanja u Sloveniji, Srbiji, Njemačkoj, Austriji i Mađarskoj.
Debitirala je u HNK-u u Zagrebu 2010. u Mozartovoj operi »Čarobna frula«, a u HNK-u u Osijeku 2013. bila je u Verdijevoj operi »Nabucco«, a 2014. u HNK u Splitu u Bizetovoj operi »Carmen«. Sudjelovala je i u dramskim predstavama kazališta Gavella i Ulysses, snimala glazbu za igrane filmove, televizijske emisije i dramske predstave. Od posljednjih značajnijih projekata izdvaja se koprodukcija i premijerna izvedba mono opere »La voix humaine» Francisa Poulenca u Teatru &TD te izvedba Dalile u Saint-Saënsovoj operi »Samson i Dalila« u HNK u Splitu 2015.
U HNK Ivana pl. Zajca ostvarila je naslovnu ulogu u Bizetovoj operi »Carmen«; zatim uloge u Händelovoj operi »Giulio Cesare in Egitto« kao Giulio Cesare te kao Cornelia; ulogu Maddalene u Verdijevom »Rigolettu«, bila je La mulata Bersi u Giordanovoj »Andrea Chénier«, Olga u »Evgenij Onjeginu« P. I. Čajkovskog te Farinelli u plesnoj predstavi »Barok balet: Dozvoli mi da plačem«.
Projekti u 2016 godini – Charlotta u Massenetovoj operi »Werther«, gostovanje u Pečuhu na otvaranju sezone Panonske filharmonije kao Jocasta u opernom oratoriju »Oedipus rex«, nastupi u ciklusu Simfonijskog orkesta i Zbora HRT-a te gostovanje u Beču u Musikvereinu.

Fejs i emocije

Mislite tehnološki smo napredovali, ali kreative nema koja bi to učinila i svrsishodnim?

 – Mi se svi suzdržavamo od emocije, kao da je ona suvišna, ali svi žude za pažnjom, svi su na fejsu. Fejs ima prednosti, ali na takvim mjestima vidite koliko ljudi žude za pažnjom. Emocije ostaju u nama i vjerujem da je samo stvar pojednica hoće li ih skrivati ili pokazati. Ono što mene izdvaja u izvedbama je što me nije strah pokazati emociju.

Je  li Vas strah pokazati emociju u životu, izvan scene?

– Jednom sam već izjavila da sam čak iskrenija na sceni nego u životu. Možda se sada mijenjam, radim na tome. Mislim, kad možete pokazati emociju onda ste zreli, kompletni i to je potpuno zdravo. Znate, odrasla sam u 90-tima, imala sam deset godina kad je počeo rat. Nije bilo jednostavno ni meni, ni mojoj obitelji. To je bilo  razdoblje kad smo najkrhkiji i kad se bojiš, a trebao bi učiti kako reći svoje mišljenje, kako se formirati u osobu. To je sve utjecalo na mene i na sve moje vršnjake koji misle kao ja – da nam je netko oteo tih deset godina života. Mislim da je to, bez obzira na generaciju, na svima ostavilo traga...

 Biste li  se voljeli  okušati  izvan hrvatske scene?

– Svakako, ali u posljednje vrijeme baš radim kao mrav. Posvuda me ima u zadnje dvije godine. Radim u Rijeci, Zagrebu, Splitu, surađivala sam s Cantus ansamblom u izvedbi »Soap opere« koja je, nažalost, izvedena samo jednom u integralnoj verziji, a to je velika šteta jer se radi o suvremenoj, zabavnoj operi na hrvatskom jeziku i ne traje predugo što je sjajna stvar za približavanje opere širem krugu publike. Zbog toga sam i puno putovala. Sad imam neke projekte sa Zborom HRT-a, maestro Mladen Tarbuk piše kompoziciju za mene, »Mexicana«, poemu je napisala Sibila Petlevski, a pisana je za mezzosopran, ženski zbor, flautu, prirodnu trublju, trombon i udaraljke...

Opera je stresan posao

Je li skupo biti operni pjevač? Stalno morate ulagati u sebe, uzimate li satove glume, jezika, pjevanja, kako se kondicijski održavate? Na koncu, imate i zavidnu liniju...
 – Za operu treba puno novaca, počevši od same produkcije, pa do toga da ja kao pjevačica moram neprestano ulagati u sebe. Zapravo to je kao mala firma u jednoj osobi – brinete se za sebe na sve načine. O svom zdravlju, izgledu, kondiciji. Primjerice, stalno kupujem preparate za imunitet, jer to je prvenstveno stresan posao i taj stres se uvećava sa veličinom uloge i odgovornosti. Naravno, tu su i stručna usavršavanja i sve što s time dolazi.
Stalno se radi na usavršavanju, svaki je glas unikatan, ne volim stavljati ni osobe ni glasove u fahove, što je karakteristično za naš svijet. Otvaramo se iznutra  i to se sve očituje na našem glasu i trenutačno sam u toj fazi. Dobila sam priliku raditi sa sajnim pedagozima i  sve se nekako poklopilo. Čudesne situacije i čudesni ljudi!  Imam osjećaj da se sve događa s nekim dobrim razlogom. I prepustila sam se tome.
Radim na sebi i s duhovog aspekta. Ne trudim se više kontorlirati, stvari ne moraju biti onakvima kakvima ih zamislimo, ništa ne mora biti...  To »moramo« nam je nametnuto kroz obrazovanje, odgoj, uvijek neka pravila... ali ništa ne možete staviti u kutije i forme. Ne volim zadovoljavanje forme.
Ali sustav voli formu...
– Da, nažalost.

Sportski život i zdrava hrana

 Mangupski, naravno...

– Haha, naravno da, uskoro ćemo ju praizvesti i snimti. Zapravo kroz zadnje dvije godine nisam imala vremena niti za audicije. Svaki slobodni trenutak koristila sam da se dobro naspavam i odmorim i sretna sam kad nisam bolesna.
Kad sve to već spominjete, kako izgleda vaš dan?

 – Jako sportski i skužila dam da tako najbolje funkcioniram.

 Koliko spavate, čula sam da su operni pjevači veliki spavalice?

–  Prije sam spavala k'o »međed«, sad sve manje i manje. Spavam najviše osam sati. Znači ustajem oko sedam, osam, pa zajutrak, odradim teretanu, a dalje ovisi imam li probe ujutro. Nakon toga ručak, ako imam vremena odem kući predahnuti, svakako se popodne ponovno vratim u  kazalište, ili na probu, ili vježbati ono što mislim da moram bolje upoznati.  Nakon toga, ako mi se ništa ne gleda od filmova i ako sam još nabrijana za učenje, čitam neki tekst vezan uz ono što radim. U deset sam već spremna za spavanje.

 Čitav dan radite...

 

– Da, a shvatila sam da moram paziti i na prehranu, te da mi prehrana po restoranima ne odgovara pa si kod kuće sama pripremam obroke. Uglavnom su to lagani  proteinski obroci i salate, a to traži pripremu tjedan dana unaprijed, od nabavke do ponekad pripreme unaprijed. Eto, tjedan prođe u času..

Stignete li imati privatni život?

 –Teško je smjestiti ga. Prije dvije godine dobila sam posao u Rijeci i  u  situaciji sam da više ne mogu živjeti s osobom na istoj adresi, a to je teško. Kad puno radite ne stignete misliti na privatni život. To je prednost puno posla.

Vikendi?

– Vikendom odem u Zagreb i odradim svoje dirigiranje u zagrebačkoj crkvi Preobraženja Gospodnjeg. To me je također izgradilo kao osobu. Volim to.

Znači, vjernica ste?

– Pa da, jesam. Puno glazbenika se pronađe u sakralnoj glazbi. Ima jako puno primjera. Nekad su postojale dvije vrste glazbenika – crkveni i dvorski, to su bila dva jedina modela glazbenika. Crkva je uvijek bila mjesto gdje se moglo imati  pristup glazbi, a sve drugo je uvijek zapravo ovisilo, kao i danas, o mecenama. To je uobičajen put, pozitivno pravilo.

Pravila... poštujete li ih?

– Ne volim pravila, ona uskraćuju kreativu! Mene uvijek užasava stereotip. Svi misle da bi operne pjevačice trebale biti nužno i dive. Ne želim biti takva kakvom me drugi zamišljaju!

 Kakvi Vi želite biti ?

– Nisam razmažena, volim glazbu i životnu radost i sve u običajenom slijedu. Postoji Ivana koja je postojala prije petnaest godina i Ivana koja je sada operna pjevačica. Ali, nekako sam sretna sa svojim putem koji je prošao sve razvojne faze i u istraživanju glasa. Ja sam sto posto sigurna da se meni ne može dogoditi neka velika kriza u bilo kojem smislu, jer sam svoj put polako izgrađivala. Ni u jednom trenutku nije bilo nekog velikog buma i uzleta u kojem se ne bih mogla snaći i koji bi me dočekao prerano.

Modno izgledate sjajno na sceni, to je isto važno, elegantni ste, decentni...

– Shvatila sam da na meni funkcionira manje je više.

Aha, ali to je ipak osobina diva ?

– Haha... prihvatiti ću to kao činjenicu, ali tako se ne osjećam.
 

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka