Snimio Silvano JEŽINA
Mučni, trosatni film u kojem se kombiniraju arhivski snimci iz razdoblja NDH, snimke suđenja ustaškom ministru Andriji Artukoviću, Zafranovićev filmski opus, prizori iz montažne sobe filma 1991. godine i kasnije snimke ratnog stradanja u bivšoj Jugoslaviji, zapravo u Hrvatskoj i nije imao pravu javnu premijeru
RIJEKA Nije teško prilijepiti epitet »kontroverzni« filmu Lordana Zafranovića »Zalazak stoljeća: Testament L. Z.«, kojim je prekjučer počeo program »Kino Pobjeda« u HNK-u Ivana pl. Zajca, program obilježavanja 70. obljetnice pobjede nad fašizmom i oslobođenja Rijeke.
Taj mučni, trosatni film u kojem se kombiniraju arhivski snimci iz razdoblja NDH, snimke suđenja ustaškom ministru Andriji Artukoviću, Zafranovićev filmski opus, prizori iz montažne sobe filma 1991. godine i kasnije snimke ratnog stradanja u bivšoj Jugoslaviji, čekao je više od 20 godina na svoju prvu pravu javnu projekciju.
Bilo je sporadičnih hrvatskih prikazivanja tog filma zgotovljenog ratne 1993. godine, a koji govori o perpetuiranju zla na ovim prostorima, no uvijek su to bile neke polujavne, gotovo privatne projekcije. »Kino Pobjeda« zato nije moglo odabrati bolji film za početak.
A početak tog početka u »Zajcu« je bio rezerviran za selekciju antifašističkih pjesama u izvedbi zbora Opere HNK-a te kratkim Zafranovićevim obraćanjem brojnoj, pretežno starijoj publici u gledalištu. Tom je prigodom rekao da mu je drago da se prava premijera filma održava upravo u Rijeci, za koju je vezan i tako što je u njoj imao i svoju prvu autorsku premijeru 1969. godine.
I okrugli stol nakon projekcije pokazao je podijeljenost oko temeljnih pitanja čiji bi odgovori morali biti utkani u same temelje društva. Gospodin iz gledališta koji se predstavio kao jedan od osnivača HDZ-a tvrdio je da ima 1.046 sati materijala iz razdoblja od 1941. do 1945. koji bi bacili drugačije svjetlo na period kojim se bavi Zafranovićev film. Nismo uspjeli saznati jesu li to snimke kazališnih predstava iz Jasenovca koje bi pokazale da tamo nije bilo baš tako strašno, nego da je to zapravo bilo kulturno-umjetničko društvo na državnim jaslama. No bilo je iz publike i poticaja da se ovaj film prikazuje kao obavezan školski program, budući da su mladi i opet izostali s projekcije. Frljić je na to rekao da su pozivi školama poslani, ali nitko se nije odazvao. Jednog je gledatelja zanimalo i kako je moguće da je za čak dviju SDP-ovih vlada Zafranović nepoćudan redatelj, na što je on odgovorio da su pravi komunisti otišli u HDZ, dok su ovi drugi neki hibridi. Rekao je i da su direktori televizija i glavni urednici iz Zagreba, Beograda i Sarajeva u posljednjem ratu pravi ratni zločinci.
Rekao je i da bi mu bilo drago kada bi film vidjeli i oni koji danas dižu ruke u zrak na »Za dom spremni«, pa da spoznaju otkud taj pozdrav potječe i koja su zla pod njim počinjena.
Trosatni materijal, podijeljen u dva dijela, dosta plastično, ponajviše iz arhivskih endehaovskih snimki ukazuje na ta počinjena zla jer je, primjerice, priča svjedoka s Artukovićevog suđenja o djetetu koje ustaša uzima u Jasenovcu za noge te njime zamahne u zid tako da mu prsne glava, odmah ilustrirana lešom djeteta kojem nedostaje pola glave.
No film, koji bi ipak mogao biti kraći a da ne izgubi na snazi, pokazuje i još nekoliko strašnih stvari. Jedna od njih je biologija koja presuđuje zlu na ovim prostorima, a ne pravovremeni sud.
Suđenje oronulom Artukoviću 1986. godine, koji kao mumificirani vlastiti leš poluotvorenih usta ne može ni pratiti proces, nikako ne može proizvesti društvenu katarzu na način na koji ju je proživjela Njemačka nakon Drugog svjetskog rata, Nirnberškog procesa i svega što je uslijedilo.
Druga stvar zasigurno je stravično perpetuiranje zla pred kojim se i svaki filmski pokušaj mora činiti jalovim, kao što se to i sam Zafranović pita u metafilmskom, poetičkom dijelu filma. Iste snimke leševa i unakažene djece, žena, staraca iz 40-ih i 90-ih godina, između kojih je razlika samo u koloru slike, pretapaju se s razmahanim Zagrebom koji 1941. dočekuje Nijemce i NDH, 1945. partizane i Jugoslaviju, a 1991. Hrvatsku.
Opus jednog redatelja – smatra Zafranović – pred tim mora kapitulirati. No na kraju ipak ostaje nada, zaključit će narator Zafranović u epilogu, koji kao takav ipak proizvodi gledateljsko iznenađenje, budući da čulno napeti krešendo ne upućuje da bi bilo neke naznake svjetlu na kraju tog tunela zla.
