Teatar EXIT

“Crveno” u režiji Matka Raguža: Slikar u kazališnoj zamci

Nataša Govedić

Filip Križan (Ken) i Siniša Popović (Rothko) u najnovijoj predstavi teatra EXIT – »Crveno«

Filip Križan (Ken) i Siniša Popović (Rothko) u najnovijoj predstavi teatra EXIT – »Crveno«

Drama dostiže svoj emocionalni klimaks u trenutku kad se stari Rothko i njegov skromni slikarski pomoćnik Ken istinski počnu brinuti jedan za drugoga, u čemu je, moram priznati, Siniša Popović odigrao deset uistinu potresnih minuta. Kena igra briljantni Filip Križan, zahvaljujući komu »Crveno« nadilazi komercijalno kazalište i postaje važan naslov na EXIT-ovu repertoaru



Proteklih desetak godina, teatar EXIT se etablirao kao kazališna kuća malog, ali zato stalnog i stabilnog broja repertoarnih naslova. Predstave se rade da bi trajale i igrale, a pripremaju se onoliko dugo koliko je potrebno da pred publiku izađu doista izbrušene. EXIT je, k tome, jedino domaće kazalište koje se drži američkog principa »iskušavanja« nove predstave u manjim gradovima prije premijerne izvedbe u metropoli.


Na ovaj se način istovremeno uvažavaju reakcije publike i kalibrira iskustvo igranja, dokazujući da kazalište umije slušati svoju publiku, odnosno komunicirati s gledalištem što je moguće ravnopravnije. Repertoarni naslovi nikad nisu samo bulevarski, već i zainteresirani za neku vrstu dubljeg promišljanja i zajednice kojoj se teatar obraća i vlastite struke.    U EXIT-u ravnatelja Matka Raguža povlašteni status ima glumac, što često zna biti i najslabija i najjača karika svih produkcija. Najjača kad je na sceni glumac/istraživač. Najslabija kad je na pozornici glumac/zabavljač. U prvom slučaju obično je na sceni i kvalitetan jezik. U drugom prevladavaju gegovi i psovke.   

Kako se mjeri veličina umjetnika?


Premijera predstave »Crveno« također pokazuje i najbolje i najslabije strane EXIT-ove produkcije. Dramski tekst igra se nadasve konzervativno, s punim osloncem na goli zanat glumca, bez suradnje s dramaturgom koji bi suvremenim jezicima izvedbe promislio njegove mogućnosti. Redatelj Matko Raguž i sam je po obrazovanju i iskustvu glumac, premda su iza njega mnogobrojne režijske hit-predstave, ali one su gotovo uvijek skrojene po istom principu: mimskoj, fizičkoj ekspresivnosti izvođača, shvaćenog kao zrcalo tipičnih društvenih ponašanja.


U najnovijoj premijeri to konkretno znači da Siniša Popović ne igra vrtoglavu dubinu lucidnog i strastveno samosvojnog Marka Rothkoa, nego lik mediteranski temperamentnog i brbljavog kralja arogancije, uopće ne vodeći računa o tome da istinskog umjetnika ne možeš samo »odglumiti«. Moraš ponajprije živjeti njegove rizike, krize, kolapse povjerenja u samog sebe i svijet koji nas okružuje.




Za Rhotkoa nam treba glumac/performer, netko tko u izvedbe ulaže vlastito iskustvo izazivanja društvenih sljepila i u stanju je javno misliti protiv struje, a ne netko tko će u svim političkim režimima igrati što mu se kaže. Na sličan način, ne može se u teatru odigrati ni političkog reformatora ako u sebi nemaš bar neku dozu građanskog neposluha, o čemu recimo svjedoči neuspjeh Borisa Svrtana da »odglumi« angažman Vlade Gotovca.


Vjerujem da Siniša Popović u Raguževoj predstavi daje maksimum svog – naivnog, povanjštenog i devetnaestostoljetno romantičnog – doprinosa liku, ali ostaje kriva podjela za Rothka, naprosto zato jer mu ne vjerujemo da je u stanju dovesti u pitanje socijalne konvencije.


Rothka bi mogli odigrati Vilim Matula, Siniša Labrović, vjerujem čak i Rene Medvešek (zbog svoje vrlo nekonvencionalne odluke da zastupa etičku platformu Franje Asiškog, čiji se doprinos katoličkoj crkvi također smatra krajnjim čudaštvom) ili Oliver Frljić (naš trenutno najdosljedniji izazivač »dopuštenog ponašanja«).


  


Dramska biografija


Glumac, naime, u ovakvu ulogu ulaže mnogo više od svoje vještine ili vanjštine. Ulaže sav svoj javni rad, pri čemu njegova ili njezina reputacija ovisi i o svemu onome što se NIJE usudio odigrati, reći, riskirati. Osim toga, nemam dojam da je itko od autorskog tima predstave čitao suhe, stilski briljantne Rothkoove eseje o umjetnosti (koji nemaju nikakve veze s razmetljivim ocjenama slikarske vokacije kakve nam nastoji prodati dramatičar John Logan kao »Rothkoovo mišljenje«), niti da je itko od promišljatelja predstave pogledao bar nekoliko internetski dostupih dokumentarnih filmova o životu ovog slikara.


Da jest, ne bi se moglo dogoditi da je pred nama stereotip o samoljubivom i neraspoloženom geniju (makar to Logan tako i napisao), umjesto drama čovjeka koji je prvenstveno uspijevao uspostaviti uznemiravajuću intimnost sa svojim gledateljem.


I danas je njegova soba u Tate Modern najposjećenija i najtiša, kontemplativna na način polaganog uvlačenja gledatelja u slojeve slike, odnosno sposobna zaustaviti protok publike pred jednim platnom na nekoliko desetak minuta ili sati. Suprotno dramskom tekstu predstave, Rothko je obožavao crnu boju (posljednji Rothkoovi murali rađeni za kapelicu u Houstonu bave se upravo isijavanjem tamne tvari).


Slikar je, nadalje, imao mnogo bliskih prijatelja, kao i obitelj i djecu, s kojima je nesumnjivo prolazio kroz »teror« i vlastite i tuđe iskrenosti, o čemu drama također ne nudi ni naznake, portretirajući ga kao usamljenika koji terorizira, a zatim ipak uvažava svog šegrta.


Drama dostiže svoj emocionalni klimaks u trenutku kad se stari Rothko i njegov skromni slikarski pomoćnik Ken istinski počnu brinuti jedan za drugoga, zamjenjujući uloge učenika i učitelja, u čemu je, moram priznati, Siniša Popović odigrao deset uistinu potresnih minuta. To znači da je radu na ulozi, čak i u ovoj podjeli, trebalo pristupiti opreznije, dokumentarnije i suvremenije, kako bi glumac uspio preciznije upoznati ne samo literarni, nego i biografski predložak.


  


Umjetnik u gladovanju


Rothkoova šegrta Kena igra briljantni Filip Križan, skroman i požrtvovan, hrabar i uvjerljiv u svakom detalju, duboko spreman na podvrgavanje teškoj školi služenja ranjenom lavu, ali sposoban i za izvedbu nenasilne socijalne drskosti, koja je krucijalna za pomak kazališta od dizajna uobičajenih socijalnih ponašanja na sceni prema stvaranju nove slobode privatnog i javnog djelovanja.


Zahvaljujući Križanu, »Crveno« je predstava koja nadilazi komercijalno kazalište i postaje važan naslov na EXIT-ovu repertoaru, u smislu zagovaranja vrijednosti koje svjesno ismijavaju prioritet novčanog uspjeha i društva spektakla. Povodom predstave priređena je i mala izložba slikarskih odgovora na opus Rothkoa (autori su im Zlatan Vrkljan i Ivan Marković), ali izloženi radovi čine se odveć derivativnima i dekorativnima. Na isti način na koji ne možemo samo »odglumiti« slikara, ne možemo ni »kopirati« njegov vizualni jezik.


A uistinu originalno odgovoriti na Rothkovu potrebu da vidi ispod površine, da bude s nama u tamnim komorama nutrine, da isprazni formu od svakog ukrašavanja, sasvim je različito od pokušaja variranja njegovih poznatih platna ili oponašanja diskretne »izmaglice« oko kvadrata slojevito nanesene boje. Scenografiju potpisuju slikar Zlatan Vrkljan i Matko Raguž, opskrbljujući i pozornicu i zidove iznad publike velikim brojem slikarskih materijala, ali s vrlo malo snage izazova pogleda publike.


Stoga je uspjeh predstave »Crveno« zapravo nevezan za njezinu likovnost. Naprotiv, drama se bavi pitanjem kako izazivati samog sebe i kako izazivati autoritete, što je iznimno važna tema, u kojoj se i publika, sudeći po dugotrajnom i toplom aplauzu, prepoznala ne samo s empatijom, nego i sa svojevrsnom zamišljenošću, dakle kompleksnije no što nam inače nudi popularni kazališni repertoar. I premda nije pronađena slikarska dubina Rothkova prostora, pronađena je ona emocionalna, oslobođena iz ljudskog odnosa dvojice dramskih likova.