Grad: Rijeka
Danas: 14° djelomično oblačno
Sutra: 6° 16° djelomično oblačno
23. studenoga 2017.
LIBURNIJSKI FILMSKI FESTIVAL

Kako smo pronašli čovjeka koji je pokrenuo zamašnjak povijesti LFF-a, a onda nestao

Aleksandar Pilepić – nekad
Aleksandar Pilepić – nekad
Autor:
Objavljeno: 19. kolovoz 2017. u 18:34 2017-08-19T18:34:00+02:00

Priredio Davor Mandić

Ovaj je razgovor telefonom vodilo dvoje ljudi, u srijedu nakon Vele Gospe 2017. godine. Njoj, Jeleni Androić, sada izvršnoj direktorici Liburnijskog filmskog festivala (koja je razgovor i transkribirala, pa je potpis na kraju ispod ovog teksta samo formalni uzus) bilo je jako stalo da sazna gdje je danas Aleksandar Pilepić, o kojem je znala samo iz priča Igora Bajoka – da su zajedno 2003. pokrenuli festival hrvatskog dokumentarnog filma u Ičićima i da je baš Pile »isfurao« tu famoznu torbu punu dokumentaraca na VHS-icama, o kojoj je čula kad se uključila u organizaciju festivala. Mi smo, pak, predosjetili da će to biti fenomenalna priča pa smo Jelenu ohrabrili da potraži Pileta, što je sve na kraju ispalo dostojno epizode kakve detektivske serije s rezultatom u tekstu u kojem onaj koji pita i onaj koji odgovara lako zamjenjuju mjesta.

On, Aleksandar, u rodnoj je Puli tih dana oko Vele Gospe provodio posljednje dane godišnjeg odmora i kad ga je nazvala, baš je bio došao na plažu i možemo samo zamisliti kakav mu je bio pogled, kakav mu je bio dan, i je li uopće razmišljao o Liburnijskom filmskom festivalu.

No čovjeka je prvo trebalo iskopati. Naprosto je nestao, kao neki izvanzemaljac koji je iz budućnosti došao pokrenuti zamašnjak povijesti koji se ovih dana sumira u petnaestom izdanju festivala. Dopustite stoga da vam uoči početka 15. LFF-a ovoga ponedjeljka u Opatiji predočimo razgovor koji se vodio telefonom, dan iza Vele Gospe, a koji bi mogao biti zanimljiv svim »pankerima« iz lučice u Ičićima, ali i svima koji danas misle da je hrvatski dokumentarni film uzbudljiv.

Usmena predaja

JELENA: Zanima me tvoja verzija priče, odakle ti torba puna VHS-ica s dokumentarcima?

PILE: U to sam vrijeme, nisam siguran, ili živio u Rijeci ili često u Rijeku dolazio, jer mi je cura tamo studirala. Uglavnom, bilo mi je užasno dosadno, bilo je vrijeme pred ljeto, u Rijeci bude vruće, beton, sunce i te fore, i nešto mi se radilo. Mislio sam, volio bih da je tu sad neki filmski festival, uz more, da odemo i gledamo filmove, popijemo piće, popričamo o filmovima. Pitao sam curu zna li nekog tko bi nešto oko toga pomogao. Ona je rekla da zna lika koji joj je prijatelj i ako netko može pomoći, da je to on. Mislila je na Igora Bajoka.

Našao sam se s njim i u principu vrlo brzo se ispostavilo da je to – to. Igor je tada bio punker s dreadlocksima. Vrlo brzo smo se skužili i dogovorili. Imam dojam da smo sve pokrenuli u dosta kratkom vremenu, mislim da smo imali možda mjesec dana da skupimo sve što nam je trebalo. On je digao cijelu infrastrukturu, logistiku, ta njegova udruga (Moji Ičići, op. J. A.) sve je postavila na noge, organizirala i marketing i voditelje i sve što je trebalo. Bilo je to odrađeno pankerski brzo.

JELENA: Jesi i ti bio panker?

PILE: Slušao sam takvu muziku ali nisam bio panker, više sam se volio družiti sa pankerima.

JELENA: Vratimo se u Ičiće, kako je prošlo prvo izdanje festivala?

PILE: Super! Bio je to pun pogodak, tim više što nismo čak mogli cijelu stvar ni pošteno najaviti. Ljudi su znali da se nešto događa tako što smo im slali SMS-ove, išlo je, dakle, usmenom predajom, i rezultat je bio taj da se već druge večeri skupilo dosta njih.

Hobi

JELENA: Znači festival je od početka trajao nekoliko dana?

PILE: Da, ne sjećam se točno, tri ili četiri dana. Čak smo uspjeli dovesti i neke goste, sjećam se Andreja Korovljeva, Danila Šerbedžije, kasnije Alena Liverića, Branka Ištvančića... Super je bilo, ljudi su se družili i pričali o filmovima. Mislim da smo već prvu godinu imali i bendove, DJ-e, sve je bilo super.

P1010033

JELENA: Kako si došao do filmova?

PILE: Neke ljude sam direktno kontaktirao i Factum nam je dao puno dobrih filmova. Prvo izdanje festivala bila je zapravo revija najboljih hrvatskih dokumentaraca u zadnjih 10 godina. Izbor je bio prilično lak, mogli smo birati što smo htjeli.

JELENA: Sjećaš se nekog naslova?

PILE: Mislim da je film »Houdini – bivši najbolji prijatelj« dobio nagradu publike, sjećam se filma »Godine hrđe« od Geđe, mislim da nam je Šerbedžija dao »Berto iz Jakovci«… Imam ti i par fotki s prvog izdanja festivala.

JELENA: Genijalno. To ćeš mi poslati. Nego, još me jedna stvar zanima, zašto hrvatski dokumentarni film, pobogu? Pretpostavljam da 2003. godine hrvatski dokumentarni film nije bio neka najpopularnija fora.

PILE: Pa meni su se sviđali i to mi je bio nekakav hobi, Bajok je volio dokumentarce, tako da nismo previše razmišljali o drugim vrstama filma.

JELENA: Kad mene netko danas pita o tim počecima, premda je jasno da nisam sudjelovala u ovoj priči, kažem da je to bio jedan bitan period za hrvatsko društvo, za civilno društvo koje se taman gradilo i raslo, i da je bilo jako bitno da i »alternativna« slika tog razvoja hrvatskog društva dobije svoj format (dokumentarni film), budući da su dokumentarci u to vrijeme mnogo više razotkrivali i razrađivali teme koje nisu bile prisutne u mainstream medijima. Vidiš li ti to uopće tako?

Zašto »Liburnia«

PILE: Svakako da je festival bio aktivistički, tako smo razmišljali, na kraju krajeva sve smo to radili bez profita, siguran sam da smo na kraju bili u minusu. Radili smo to zato što smo sami htjeli gledati dobre dokumentarne filmove i nakon njih malo popričati. I nešto naučiti. Znali smo da takvih ljudi, koji žele to isto, ima oko nas i samo ih je trebalo okupiti i dati im sadržaj.

P1010040

JELENA: Tko je festivalu dao ime?

PILE: Nemam pojma, možda Bajok, možda ja. Ne sjećam se točno. Mislim da smo sjedili u kafiću u Ičićima, na obali, i »brainstormali«. Netko je izvalio »Liburnia«, i to je ostalo. Sjećam se da smo te prve godine imali neki smiješan plakat s ćevapima...

JELENA: Tri si godine radio festival, a onda si prestao. Zašto?

P1010006

PILE: Nisam više mogao paralelno raditi svoj posao i LFF. A ekipa iz Ičića ga je definitivno super odrađivala. Samo bih ih usporavao. Baš danas gledam taj festival, izgleda moderno. Imate, koliko vidim, radionice, to je ono o čemu smo mi razmišljali, o radionicama i o tome da festival na neki način traje tijekom cijele godine.

JELENA: Da, imamo radionice tijekom festivala, a tijekom godine pak imamo turneju pobjedničkih filmova po Hrvatskoj, ponajviše po manjim mjestima, na otocima, u Istri, Lici, imamo i skrivene projekcije po Rijeci... Dakle da, recimo da smo ostvarili ono o čemu ste vi u počecima razmišljali.

PILE: To super zvuči.

JELENA: Jesi li pratio festival kroz godine?

PILE: Moram priznati da sam ga pratio površno. To se dogodi kad odseliš u drugi grad, okružiš se drugim ljudima, odeš u nekom sasvim drugim smjeru... Kontakt se izgubi. Ali da, pogledam tu i tamo što se događa s festivalom.

JELENA: Što uopće radiš u životu?

PILE: Živim u Zagrebu, radim u IT-u, i to je više manje to. Kao da sam u Irskoj. U Pulu dolazim jednom godišnje, na odmor.

JELENA: Kad bi netko čitao ovaj tekst pa se pitao, što je s tim čovjekom, je l' se oženio, ima li djecu, je li dobro, što bi ti rekao? Imaš li što poručiti ljudima koje nisi vidio 15 godina?

Pula, heroin

PILE: Nisam realizirao ništa od navedenog. Ali da, dobro mi je. Imamo neke svoje filmove u glavi kao i svi ostali ljudi.

JELENA: S filmom više nisi imao veze nakon filma »Pula, heroin«?

PILE: Zapravo i ne. Napravili smo, doduše, jedan petominutni treš film, ali nisam se nastavio baviti time. Ako ćeš to raditi kako treba, iziskuje vrijeme, a nakon 10-satnog radnog vremena ne ostane ga mnogo.

JELENA: Sad bih ja tebi ispričala kao sam te krenula tražiti. Prva osoba kojoj sam se obratila bio je Marko Kunac iz Pulske filmske tvornice.

PILE: Marko Kunac? Ne znam ga.

JELENA: Ni on nije znao tebe. Pitala sam ga zna li tipa koji je radio film »Pula, heroin« i onda smo, iskreno da ti kažem, krenuli o tebi razmišljati kao o nekom tko je bio povezan s pulskim heroinskom miljeom. Pa sam krenula zvati udrugu za pomoć narkomanima, došla sam i do jedne psihijatrice, ona je provjerila svoju bazu i nije te u njoj našla, ali je obećala da će pitati svog kolegu koji se također bavi filmom zna li te možda. Tako, zamalo smo te smjestili u crnu kroniku. A onda sam se okrenula dobrom starom facebooku, na kojem te također nisam našla, ali sam zato našla tvog kolegu Claudija. Pitala sam ga je li on Claudio koji je 2003. s tobom radio dokumentarni film pa je čovjek postao nepovjerljiv, vjerujem da nije od nepoznate osobe očekivao pitanje »gdje si bio 2003.«. Nakon par rečenica pojašnjenja, dao mi je tvoj broj telefona i rekao da si evo upravo sad u Puli...
Moraš doći!

PILE: Da, to mora da je neobično, nitko nije pitao za mene 15 godina.

JELENA: Uglavnom, lani smo se preselili u Opatiju.

PILE: Da? Uh.

JELENA: Da, bilo je teško donijeti tu odluku.

PILE: A koliko se festival iskomercijalizirao?

JELENA: Mislim da nije uopće, generalno smo usmjereniji na sam film, na razgovore i edukacije, na struku, a manje na zabavni program.

PILE: A u tim manjim sredinama, kad su filmovi na turneji, dođu li ih ljudi gledati?

JELENA: Ovisno o angažmanu suorganizatora, i ovisno o sredini. No ono što mi je super jest da ljudi iz kina redovito izlaze zadovoljni i nasmiješeni, nerijetko kažu »hvala«. Vidim da publika lako ostvaruje kontakt s hrvatskim dokumentarnim filmom, ne postoji ni jezična ni kulturološka barijera i lako se identificirati sa situacijama i likovima.

PILE: Da, ljudi se prepoznaju u dokumentarcima, dosta im se približi. Zvuči odlično što radite.

JELENA: Moraš doći!

PILE: Baš kad počne festival završava moj godišnji odmor i odlazim u Zagreb. To mi se zapravo događa svake godine. Ali možda dođem posljednji dan, u petak, je li?

JELENA: Razmisli, i dođi. Da ti na vrijeme organiziramo crveni tepih.

PILE: I petarde umjesto vatrometa, hahah!

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka