Ne samo da je razmišljanje o pogreškama počinjenim u prošlosti bespotrebno trošenje živaca, zdravlja, vremena, a samim tim i onih realno utjerivih mogućnosti koje se u zanemarenoj sadašnjosti pojavljuju, ono je i štetno.

Nekad se smatralo da je analiziranje neugodnih iskustava korisno jer potiče na promjenu ponašanja, no istraživači sa Sveučilišta u Arkansasu utvrdili su da takozvano nečinjenično razmišljanje samo izaziva tugu i ne djeluje motivirajuće, nego upravo suprotno.

   Oni koji žele vratiti vrijeme i u mislima stalno oživljavaju propuste, neuspjehe i greške rade protiv sebe, a dr. Beike i njezine kolege uspjeli su to i dokazati. Da bi proučili koliko se često ljudi u mislima vraćaju svojim pogreškama i kako to djeluje na njih, zamolili su skupinu studenata da u razdoblju od četrnaest dana vode dnevnik. Studenti koji su dnevno zapisali najmanje dvije negativne misli vezane za prošlost izjavili su da su se zbog takvih razmišljanja osjećali loše, te da su primijetili manjak vjere u sebe i svoje sposobnosti.

Uz pomoć zabilješki druge skupine koja je svoje misli bilježila tijekom dvadeset i jednog dana, istraživači su željeli odrediti hoće li analiziranje prošlosti utjecati na promjenu njihova ponašanja. Nakon što su prošla tri tjedna, studenti su priznali da ih takav način razmišljanja nije promijenio.

   Nečinjenično razmišljanje inače je korisno u svladavanju novih vještina, no kad se prakticira u svakodnevnom životu, kad netko misli da je nešto trebao napraviti bolje ili da nije učinio dovoljno, počinje se osjećati loše, a umjesto do promjene dolazi do napada samosažaljenja i pasivnosti, te do gubitka samopouzdanja što se u konačnici negativno odražava i na postignuća u životu. Najbolje rješenje je priznati pogrešku i krenuti dalje, ističe dr. Beike.

   Barry Long, autor knjige »Umire samo strah«, na svojim predavanjima o tome kako radosno živjeti također ističe da se razmišljanjem o prošlosti gubi velika količina energije, te da je snagu potrebno preusmjeriti na sadašnjost, na poduzimanje konkretnih koraka. Angažiranjem u sadašnjem trenutku oslobađa se puni potencijal. Osoba postaje odgovornija, autentičnija, do izražaja dolazi njezin karakter, a maske koje se nazivaju osobnošću padaju.

   – Ne moraju svi znati vašu tužnu priču. Prestanite pripovijedati o prošlosti i vjerojatno ćete prestati misliti o prošlosti. A, to će biti početak kraja zabrinutostima, obećava Long i savjetuje što učiniti:

   – Svaki put kad počnete pričati o prošlosti, prekinite. Ponekad ćete imati potrebu osvrnuti se na prošle događaje, no kako bi se riješili stare navike u početku morate biti radikalni. Ne smijete reći ništa vezano za prošlost, a to uključuje sve što se dogodilo do te minute, izuzev ako imate praktične razloge za to. Primjerice, važno vam je saznati je li neko pismo poslano.

   Prije no što stare, nepotrebne sheme razmišljanja uspješno zamijene novima, većina će proći kroz fazu otpora. Na staro su navikli, a što donose promjene ne mogu sa sigurnošću predvidjeti. Long onima koji smatraju da se najbolje snalaze u ulozi žrtve i da ne mogu ostvariti produktivnije odnose kaže:

   – Što više budete vježbali, bit će vam lakše. Može se dogoditi da izgubite neke prijatelje koji će smatrati da ste dosadni ili budalasti. Neke vas stvari mogu prestati zanimati, a neki novi sadržaji privući će vašu pažnju. Tako ćete znati da ste na pravom putu. Zapamtite, vaša osobnost, ustvari, uživa u sukobima. Ona želi da nastavite raditi posao koji vam se ne sviđa jer to znači da se možete žaliti svojim prijateljima. No, to oduzima mnogo energije koju možete iskoristi za poduzimanje akcije. Svatko je odgovoran za svoj život – ili nastavite raditi isti posao, a promijenite svoj stav ili dajte otkaz. Izražavanje nezadovoljstva i okrivljavanje drugih za vlastite poteškoće nesvrsishodno je. Osim toga, neki su ljudi suočeni s objektivno težim okolnostima i ne raspredaju sa svima o tome kako im je teško. Ne treba se uvrijediti ako nisu raspoloženi za jednu od brojnih, neuvjerljivih interpretacija žrtve.