Umjetna reprodukcija tune, kao što se danas radi s više vrsta riba, jedini je način za obnovu uzgoja, a indirektno i zaštitu tuna u moru, jer više ne bi bilo potrebe za zahvaćanjem prirodnih potencijala. S pacifičkom tunom, koja je srodnik naše, već se radi pilot projekt u Japanu, na tržište je stavljeno nekoliko desetaka tisuća umjetno uzgojenih tuna
Do prije nekoliko godina kavezni uzgoj i tov tuna bio je najprofitabilniji segment hrvatskog morskog ribarstva. Tržište osigurano, i to takvo da potražuje više od mogućnosti isporuke, otkupna cijena visoka, plaćanje uredno. Ali, bilo je prelijepo da bi dugo trajalo. Zaredali su problemi. Ponuda tuna iz kaveza bila je sve veća, jer nisu se uzgojem bavili samo Hrvati, pa su kupci počeli spuštati cijenu, limitirati količine otkupa. Uslijedili su drastični rezovi međunarodne organizacije za zaštitu tuna – ICCAT-a, ulovne kvote se kontinuirano i značajno smanjuju. Domaći ulov nije dovoljan da bi se napunili svi kavezi, vlasnici farmi primorani su kupovati živu ribu na međunarodnom, mediteranskom tržištu.
Zbog smanjenih ulova i povećane potražnje cijena te ribe raste. Istodobno uzgoj postaje skuplji, prodajna cijena niža, što rezultira značajnim smanjenjem dobiti. Poslovanje farmi tuna postaje još manje profitabilno od trenutka kad Japancima uspijeva umjetni mrijest pacifičke tune. U međuvremenu na svjetskoj razini nastupila je recesija što Japan snažno pogađa. Potražnja za tunom drastično se smanjuje, a ponuda je sve veća, zalihe u hladnjačama se gomilaju, broje u tisućama tona.
Takvo stanje pogađa hrvatske uzgajivače, neki su u velikim problemima, skoro pred gašenjem poslovanja. U traženju opstanka i profitabilnosti drugi pronalaze inozemne strateške partnere, šire djelatnost na druge segmente ribarstva i riboprerade kako bi opstali. Postojeće stanje ne nudi puno optimizma, iz krugova ljudi koji se bave tom djelatnosti često se čuje tvrdnja da uzgoj tuna nema budućnosti. Jer, tunu iz kaveza danas je nemoguće prodati bilo gdje, osim u Japan. Svima ostalima ona je preskupa, čak i sada kad joj je cijena značajno pala. Tračak nade nudi znanost!
Nerazumno
– Uzgoj tuna igrao je i igra vrlo važnu ulogu, on je bio najproduktivniji i najdohodovniji segment hrvatskog ribarstva u cjelini koji je davao neto izvoza više od sto milijuna dolara. Ta je djelatnost omogućila zapošljavanje, ona je postala tržište za sitnu plavu ribu, čak smo uvozili značajne količine sitne plave ribe i glavonožaca, na desetke tisuća tona. To je bio uvoz radi izvoza i s toga aspekta ekonomski opravdan. Uzgoj je i danas značajna djelatnost za otoke, kroz njega se rješava problem zapošljavanja. Mi nemamo drugi gospodarski sektor koji u tolikoj mjeri kontinuirano zapošljava, u zadarskoj regiji imamo i obrnuti proces, iz urbane sredine ide se tražiti posao u ruralnu. To je sa socio-ekonomskog aspekta veoma pozitivno i poželjno u cilju održivosti otoka i njihova razvoja, objašnjava prof. dr. Ivan Katavić, znanstvenik iz Instituta za oceanografiju i ribarstvo u Splitu, voditelj Laboratorija za marikulturu, a prethodno skoro u dva mandata prvi čovjek hrvatskog ribarstva, pomoćnik ministra za ribarstvo i ravnatelj Uprave za ribarstvo, upravo u vremenu kad je djelatnost uzgoja tuna bila na vrhuncu.
Veliki problem ribara – tunolovaca i uzgajivača danas su skromne ulovne kvote, zbog kojih u kaveze ulazi malo ribe, nedovoljno za velike kapacitete. Istodobno, ribari se žale da je Jadransko more puno tuna koje mnogima pričinjavaju velike probleme i štete. Ulovne kvote posljedica su nerazumnog gospodarenju tunama, ne našeg jer mi smo mali, nego svjetskog pristupa. Plavoperajne tune su transgranične, zapravo ona je kozmopolitska vrsta koja obitava u širokom prostoru Atlantika, s najvećim naseljima u Sredozemlju gdje se i mrijesti. Sadašnje mjere jednostavno su zakasnile. Osam godina bio sam voditelj naše delegacije na sjednicama ICCAT-a, komisije za zaštitu tuna, i slobodno mogu reći da su mjere donošene sa zakašnjenjem od nekoliko godina. Svjetska organizacija za zaštitu WWF ukazivala je na problem u pravilu četiri, pet godina prije. Ona ga je fokusirala, ali komisija radi kompromis , ne vodeći se sama biološkim, nego često i socijalnim, ekonomskim, pa i političkim pitanjima koja utječu na odluku. Nije dakle samo biologija u pitanju!
Planetarni problem
– Dugoročno govoreći perspektiva je sumorna. Međutim, svjetlo na kraju tunela, malo za sada, daje mogućnost umjetne reprodukcije tune, kao što se danas radi s više vrsta riba. To je jedini način i time bismo obnovili uzgoj, a indirektno štitili tunu u moru, jer više ne bi bilo potrebe za zahvaćanjem prirodnih potencijala. S japanskom tunom, koja je srodnik naše, već se radi pilot projekt, na tržište je stavljeno nekoliko desetaka tisuća tuna veličine od kilogram, dva. Naš Institut za oceanografiju i ribarstvo na tome radi u suradnji s laboratorijima u Njemačkoj, Italiji, Izraelu i Australiji, te specijaliziranim laboratorijima Veterinarskog fakulteta u Zagrebu. Potpisali smo pismo namjere o dugoročnoj suradnji, formirali matična jata i uz svekoliku pomoć »Kali tune« već drugu godinu radimo kontrolirani mrijest. Dobili smo jaja, imali i pokušaj uzgoja ranih razvojnih stadija. Fokusirali smo niz problema što su poznati i u radovima drugih laboratorija. Europska zajednica uložila je taj projekt desetke milijuna eura, a sve s ciljem da se pristupi zaokruživanju životnog ciklusa tune. Nije to samo naš problem, ja bih rekao da je on planetarni. Velike programe na mrijestu tuna radi Australija, istina s jednom drugom vrstom. Angažirani su laboratoriji u Španjolskoj, Italiji, Grčkoj… Svatko sa svog aspekta pokušava rasvijetliti problem, ističe Ivan Katavić.
Imamo projekt, ohrabrujuće podatke koje smo skupili i dijelom objavili u prestižnim svjetskim časopisima, uključeni smo u mrežu eminentnih znanstvenih institucija diljem svijeta, ali treba riješiti financiranje, pa smo ga prijavili Nacionalnoj zakladi za znanost. On cilja rješenju nekih od stručnih pitanja na putu prema održivoj proizvodnji mlađi tune. Interes nemaju samo nacionalna uzgajališta. Naš je partner u tome grupa Atlantis s Islanda koja je vlasnik Kali tune, kompanija prepoznata u ribarstvu u svjetskim razmjerima. Osim tuna, imaju velike programe salmonidnih vrsta, dobro su etablirani na japanskom sushi i sashimi tržištu. Ako Nacionalna zaklada ne prihvati financiranje našeg projekta mi nećemo ući u sljedeći ciklus u travnju, a to je mjesec s kojim moramo početi. Nazivaju partneri u projektu iz Njemačke i Izraela, pitaju što raditi? Zasad im ne mogu dati povratnu informaciju. Vjerujem da ćemo u nastupnim tjednima znati više, smatra Ivan Katavić.
Skupljanje jaja
Voditelj hrvatskog dijela velikog projekta izražava optimizam, vjeruje da će vrlo brzo doći do rješenja problema. Prema njegovim riječima, prvenstveni je problem kontrolirane reprodukcije u kavezima. To je veliki problem, jer se tunu ne može uzeti u ruku, kao što se uzima lubina ili komarču, pa se uspava pomoću anestetika nakon čega se može štošta raditi s njom. Znanstvenici moraju usvojiti odgovarajuću tehniku potpomognutog mrijesta i to su već uspjeli razraditi, gdje se može davati hormone bez doticanja ribe, i to ne oralno jer je tada vrlo loša iskoristivost hormona, pa se mora injektirati s udaljenosti. Dalje se mora pratiti razvoj, naći adekvatne metode za skupljanje jaja, njihovu inkubaciju, riješiti problem kako zadovoljiti hranidbene potrebe ranih razvojnih stadija te vrste. Treba imati na umu da tuna nije obalna vrsta poput orade i brancina, nego pučinska koja ima specifične zahtjeve i potrebe. Posebno je važno što je ona vrlo osjetljiva na promjene u ekološkim čimbenicima, pa je potrebno da ima vrlo stabilne uvjete, pogotovo glavnih čimbenika kvalitete mora. To su momenti koji zahtijevaju posve nove znanstvene metode i specijalne studije. Ne postoji univerzalna metoda, već će svaka država, svaki prostor u kojemu se obavlja uzgoj, morati raditi svoj pristup i metode rješavanja specifičnih pitanja. Globalna rješenja sigurno će biti opće znana i iskoristiva.
Veća cijena
Instalirani potencijali hrvatskih uzgajališta kreću se oko 7,5 do 8 tisuća tona. Moramo, međutim, znati da je promijenjena tehnologija uzgoja. Počeli se s tovom tuna u kratkoročnom ciklusu, od tri do pet mjeseci. Kroz to vrijeme ona se uhranila i odmah prodavala. Nakon toga išlo se na uzgoj nedorasle tune, pa se moralo imati znatno veće uzgojne kapacitete, jer uzgoj traje godinu i pol dana, ponekad čak i dvije, a smanjenjem kvota uzgoj se produžava i na treću godinu. Kako se smanjuje kvota, vrijednost individualne ribe postaje sve veća, jer je do nje teško doći. Zato se ukazuje potreba, i ona je ekonomski opravdana, uzgoja tune na tri godine.
– O našim rezultatima praćenja uzgoja tuna izvještavali smo u nekoliko navrata na domaćim i međunarodnim znanstvenim skupovima, a informirali smo, također i znanstveni odbor Međunarodne komisije za zaštitu tuna, gdje smo pokazali da je takav ciklus posve razložan, biološki i ekonomski opravdan. Utvrdili smo da u našim uvjetima tuna od desetak kilograma, uzgajana tri godine, može dostići približno sto kilograma, što znači da kroz to vrijeme može deset puta povećati biomasu. Važno je naglasiti da se to postiže bez novog ribolovnog pritiska na prirodne stokove. Ako takvu tunu prodajemo nakon godinu i pol dana, što se nekad radilo, ona ima 30 do 40 kilograma. Za godinu duže ona može više nego udvostručiti težinu. Time dobivamo veću količinu i višu cijenu, jer je velika riba tržišno poželjnija i skuplja na japanskom sushi i sashimi tržištu, govori Ivan Katavić.
Jadran specifičan
