Ideja o odlasku u Norvešku rodila se zimus u slovenskim alpama gdje smo božićno-novogodišnje praznike proveli sa zajedničkim prikom Arnom koji je s djevojkom Ninom dalmatinski krš zamijenio norveškim granitom. »Ajde dođite do nas« – taj je poziv bio dovoljan da se nakon povratka u urede počnu rješavat »maxwellove« jednadžbe organiziranja puta: nošenje skija, skupoća zemlje, smještaj, prijevoz u Norveškoj.

  Lomljenje moždanih vijuga oko svih tih »sitnica« nakon dva mjeseca riješilo se u dva popodneva dobrom hrvatskom snalažljivošću: »Ma imamo mi tamo nekog našeg«.

  I tako s kartama u džepu, skijama u torbi i suhomesnatim delicijama u koferima krećemo sa zagrebačkog Plesa preko Amsterdama do Alesunda u Norveškoj na uskršnje turno-skijaške praznike. Nadlijećemo Alesund i već sami pogled kroz avionski prozor mami osmijehe na lica. Za nas neviđeni spoj planina, snježnih vrhova i mora stvara prizore na koje naše oko nije naviklo. A još nismo ni sletjeli…

  Smještamo se u Alesundu, a odlazak u trgovinu po redovne namirnice nam izbija euforiju dolaska.

Cijena neznanja

Plaćamo visoku cijenu neznanja, a od domaćina dobivamo upute da kupnju ubuduće prepustimo njima jer oni već znaju kako proći puno povoljnije. Upozorenja su urodila plodom jer smo već idućeg dana pri kupovini bili oprezniji, a stoga i ponovo s osmijehom na licu. Popodneva ubijamo u razgledavanju gradića i vožnji kajacima. Iz kajaka dobivamo puniji dojam o ambijentu i prirodi u kojoj se nalazimo. Dok more zapljuskuje naše kajake pogled seže u planine koje su takoreći nadohvat ruke. Prekrivene snijegom naprosto zovu da ih posjetimo. Plutajući zaljevom okušavamo se u starohrvatskoj metodi lova bakalara iz kajaka. Povezujemo četiri kajaka i bacamo udice u more. Sva srića da niti jedan bakalar nije zagriza jer bi nas i omanji privrnija.

  Slijedi prava delicija: Dižemo se ranije, trpamo skije, pancerice, dereze, ruksake i trajektom idemo na prvu turno-skijašku turu. U sljedećih par dana uz auto, trajekt će biti osnovno prijevozno sredstvo. Za nas Dalmatince trajekt unosi posebnu draž – da nam je neko govorija da ćemo ići s trajektom na skijanje, rekli bi mu da je lud.

  Naše odredište je Randers Topp visine 1414 metara i stvarno je top destinacija. Iako je vrh relativno nisko, kreće se doslovno s mora. Kroz idealno strmu dolinu dolazi se u podnožje samog vrha odakle smo za 15 minuta na cilju. Nakon 5 sati hoda stojimo na vrhu i upijamo Norvešku iz svih pravaca. Da li se radi o udaljenim otocima, snježnim vrhovima ili obližnjim fjordovima svejedno je. Sunčani dan, pršić i skijanje s pogledom na fjord ostavili su nas bez daha. Iznad svih očekivanja.

  Osim sličnih skijaških tura u idućih par dana domaćini su za nas pripremili i pravo iznenađenje. Odvode nas u mjesto Oye koje će narednih par dana bit naša baza za ture na okolne vrhove. Oye je malo vikend mjestašce smješteno u jednom od rukavaca Hjerundfjorda. Idilični prizori stijena, vrhova, snijega, autohtonih kuća, mora, potoka, jezera… Neopisivi prizori planina koje »rastu« iz mora ovdje su pravilo, a činjenica da su vrhovi dosta niži od alpskih ne umanjuju ljepotu, a bome ni opasnosti koje u sebi kriju. Dojam upotpunjuje kućica u kojoj smo smješteni. Radi se o tipičnoj norveškoj kući iz 80-tih godina, cijela u drvu i u njoj kao da je vrijeme stalo. Totalna relaksacija za mozak.

  Iz Oyea smo napravili tri ture na vrhove Nordre Satretindane (1365m), Kvitega (1691m) i Hogsvora (1163m). Planine su im dosta drugačije od onih na koje smo navikli u Hrvatskoj i susjednoj nam Sloveniji. Zbog blizine mora uvjeti se munjevito brzo mijenjaju i sve je podložno promjenama na dnevnoj, ako ne i na »satnoj« bazi.

Česte lavine

Odroni i lavine su ovdje normalna pojava pa je odabir rute ključan za siguran povratak u dolinu. Kod Norvežana je lavinska oprema nešto što naprosto svatko ima, a nerijetko koriste i skupe »airbag« sisteme. Inače Norvežanima je skijanje u krvi. Ako ne alpsko, onda nordijsko. U početnoj komunikaciji su vrlo susretljivi, ali za neku dublju povezanost treba vremena – naši domaćini kažu: »Jako puno vremena«.

  Iako se radi o Norveškoj i za nas »ljutom sjeveru«, temperature nisu nešto naročito niske, mada o nekom duljem zaustavljanju na vrhovima nema govora. Hladnoća se vrlo brzo osjeti na prstima, a potom se prenese na cijelo tijelo. Bilo kakvo stajanje nije opcija.

  I tako smo mi uobičajeno dvotjedno skijanje u Francuskoj zamijenili s Norveškom i napravili atraktivan turno-turistički izlet koji bi doduše bio nemoguć bez naših domaćina Arne i Nine. Na tome smo im neizmjerno zahvalni. A financijski? Financijski smo po povratku ionako proglasili mjesec paštete tako sad uživamo u fotografijama iz Norveške jedući paštetu. Da je u Norveškoj skupo – skupo je. Da je u Hrvatsko jeftino – nije.