Igrom sudbine Rijeku je s ovom havarijom povezao brod – »Carpathia«, putnički prekooceanski parobrod u vlasništvu tvrtke Cunard Line Transatlantic koji se našao najbliže stradalom brodskom divu i čija je posada, u kojoj je bilo i dosta Hrvata, spašavala brodolomce
Sto godina nakon brodoloma Titanica u nedjelju se s obje strane Atlantika odaje počast stradalima u pomorskoj nesreći do koje je došlo 14. travnja 1912. godine u 23.40 sati, dok je legendarni brod potonuo 15. travnja u 02.20.
Cvijeće bačeno u more koje je progutalo Titanic, baklje u kanadskoj luci Halifax u kojoj počivaju brojne žrtve, svečanost u Belfastu gdje je divovski brod sagrađen dio su događaja koji prati 100. obljetnicu tragedije Titanica u kojoj se utopilo više od 1500 osoba od ukupno 2208 putnika i članova posade. Spašeno je 507 brodolomaca. Putnici s kruzera Journey, njih 440, pridošli iz New Yorka proživjeli su u noći sa subote na nedjelju rekonstrukciju katastrofe na samom mjestu gdje parobrod leži na 3800 metara dubine.
Stoljeće kasnije, točno u minutu, zvučnici broda ponovili su poruku upozorenja kapetana koja kaže da je Titanic udario u ledenjak. Na komemorativno putovanje krenuo je i luksuzni kruzer Balmoral isplovivši kao i Titanic iz Southamptona s 1309 putnika, s kojeg su kapetan i tehničko osoblje položili tri vijenca cvijeća u valove. Oba broda trebala bi doploviti do New Yorka za tri dana.
U Belfastu se u nedjelju otvara park posvećen uspomeni na žrtve. Političari i obitelji stradalih prisustvovat će inauguraciji spomenika s pet brončanih ploča s imenima više od 1500 žrtava.
U Halifaxu se u nedjelju održava vjerska svečanost koja će okupiti kršćane, Židove i muslimane na groblju Fairview Lawn gdje počiva 121 tijelo brodolomaca.
“Carpathia” povezala Rijeku s Titanicom
Jedan od članova posade »Carpathije« bio je i Josip Car, koji je sačuvao spasilački prsluk s »Titanica«. Nakon što je »Carpathia« u New Yorku iskrcala preživjele, na njenim je palubama ostalo nabacano na stotine prsluka. Nitko ne zna gdje su svi ti prsluci kasnije završili. Jedan prsluk je, međutim, nakon dolaska u Rijeku kao suvenir uzeo spomenuti Car. Dugo ga je držao u privatnom posjedu, sve do 1938. kada je prsluk darovan Pomorskom i povijesnom muzeju Hrvatskog primorja gdje je danas izložen u muzejskoj zbirci Odjela za povijest pomorstva. To je jedini prsluk sa slavnog broda sačuvan na tlu Europe.
Još jedna poveznica »Titanica« s Rijekom je i slika koja se čuva u Kapeli zavjetnih darova Trsatskoga svetišta. Riječ je o zavjetnom kolažu parobroda »Titanic«, koji je također darovao Josip Car. Zavjetna slika »Titanica« sastavljena je od dviju tiskanih slika do kojih je autor vjerojatno došao putem dnevnog ili tjednog tiska.
Treba podsjetiti i da je u Državnom arhivu u Rijeci pronađen popis austrougarskih državljana koji su kupili voznu kartu za brod »Titanic« od jedne švicarske iseljeničke agencije. Spomenuti popis putnika s »Titanica« nalazi se u fondu Pomorske oblasti za Ugarsko-hrvatsko primorje u Rijeci (1870-1918).
Tako je pisao Novi list
Potonuće »Titanica« – najvećeg, najluksuznijeg i najsigurnijeg broda za transatlantska putovanja onog vremena, i to na prvom putovanju preko oceana, uz goleme ljudske žrtve od samog je početka, pa sve do danas izazivalo golem interes medija i njihove publike, s obje strane Atlantika. Iako su, logično, u izvještavanju o nesreći i njenim tragičnim posljedicama prednjačili američki, posebice newyorški mediji, o pomorskoj nesreći opširno je i u okvirima tadašnjih mogućnosti, detaljno svoje čitatelje izvještavao i Novi list. Koristeći te 1912. godine najsuvremenije komunikacijske tehnologije poput telegrafa i telefona, naš je list u danima nakon potonuća broda Riječanima svakodnevno donosio najnovije vijesti o pomorskoj nesreći, zajedno sa svjedočenjima preživjelih, njihovih spasitelja, ali i analizama uzroka tako velikog stradanja putnika i posade, od kojih su neke pisali tadašnji pomorci. Prvu vijest pod naslovom »Nezgoda najvećeg parobroda« Riečki Novi list objavio je u utorak 16. travnja 1912., no iz nje se još nije dalo naslutiti da je riječ o jednoj od do tad najvećih, a kasnije, sve do danas i najpoznatijoj pomorskoj nesreći svih vremena.
Posebna je pozornost u Novom listu bila posvećena povratku »Carpathie«, parobroda Cunard line-a na liniji Rijeka New York koji je pokupio sve preživjele s Titanica, u riječku luku. Tako je 9. svibnja, uz zanimljiva razmatranja jednog pomorca o uzrocima tragedije – prije svega o utrci kompanija za rekordima u brzom prelasku Atlantika i žrtvovanju sigurnosne opreme na račun luksuza za najbogatije putnike, objavljena i vijest da je »Carpathia« stigla u Rijeku. Povrh svega, istog dana, dakle samo dan nakon uplovljavanja broda u luku, objavljen je i opširan razgovor s brodskim liječnikom, dr. Victorom Risciatom koji je skrbio za spašene s »Titanica«.
I taj razgovor koji opisuje spašavanje putnika iz prve ruke, prenosimo u cijelosti.
– Ja sam upravo u neprilici – reče dr. Risciatto – što da vam rečem. Vi ste novinari o svemu još bolje upućeni nego mi ovdje na brodu, jer su vam već poznate ne samo naše izjave nego i izjave brodolomaca, koje su oni dali pred iztražiteljima u Americi. Izvolite me pitati što želite znati, ja ću vam drage volje odgovoriti.
Kada ste vi, gospodine doktore, bili obaviješteni o katastrofi.
– Vijest o nesreći »Titanica« stigla je »Carpathiji« oko ponoći, 10 časaka iza sudara. Pošto je sa »Titanica« bilo javljeno da se nalazi u velikoj pogibelji, to je naš parobrod odmah krenuo prema mjestu katastrofe. Odmah se na našem parobrodu probudilo svu momčad, da se pripravi za spasavanje. Mene su probudili oko 12.45, kad je već naš parobrod plovio prema Titanicu. Malo prije sam bio pošao spavati pa me začudilo, što me probudiše, tim više, što je drndanje parobroda bilo tako silno kao nikada. Parobrod je plovio najvećom brzinom i zato se tako tresao. Ja sam u prvi mah, osjetiv neobično drndanje, mislio da se je našem parobrodu desila nezgoda. Ali kad mi rekoše, da Titanic tone, gotovo u to niesam vjerovao. Ta tko bi mogao misliti, da će najveći parobrod na svietu, nepotopivi parobrod, potonuti! Momčad se je budilo oprezno, da ju se ne impresijonira i da se ne uznemiruje putnike. Noć je bila hladna i duvao je jako mrzli vjetar. Prema jutru vjetar je prestao, a i more je bilo posve mirno, gladko kao ploča.
Nije li bilo pogibeljno ploviti onako velikom brzinom radi iceberga?
– Plovilo se oprezno, a pogotovo onda, kad se je naš parobrod približio mjestu katastrofe. Još je bila noć, pa se je sa našeg parobroda bacalo u zrak rakete, da tako upozorimo brodolomce na naš dolazak. Čamci sa brodolomcima bili su raštrkani, nekoji od nas preko 10 milja, pa ih niesmo ni opazili nego tek onda kad se razdanilo.
Kako su bili odjeveni brodolomci?
– Većina njih su bili podpuno odjeveni, a nekoji baš nikako. Zima je bila užasna. Kako se brodolomce diglo na naš parobrod, tako ih se odmah zavilo u pokrivače i odvelo u I., II., i III., salon. Više žena i djece bilo je na pol smrznuto.
Vi ste, gospodine doktore, imali pune ruke posla, jelde?
– Ja i moja dva druga osobito smo imali posla sa ženama . Nekoje su bile kao sulude, uzrujane, uplašene. Trebalo im je pravit injekcije za umirenje živaca.
A jesu li se oporavile na putu do New Yorka?
– Da, da, mnogima je već bilo mnogo bolje, a nekoji su se već i šalili, zadovoljni, što su se spasili.
Kako su se ponašali brodolomci kada su se svi skupa sastali na »Carpathiji«?
– Bilo je dirljivih prizora, potresnih momenata. Nekoji roditelji su tražili svoju djecu, supruzi svoje žene, ove svoje muževe, rodjaci rodjake. Bilo je djece kojoj se nije znalo za roditelje. Bilo je tu plača, naricanja, traženja, izpitivanja. A mi smo ih tješili, kako smo bolje znali. Mnogi su se bili odmah sprijateljili sa sudbinom i ne odavahu vanjskog izražaja svojim mislima i čuvstvima.
Što se čulo kod brodolomaca o samom potonuću Titanica?
– Žene se niesu mogle dosta nahvaliti srčanosti, hladnokrvnosti i kavalirštie muškaraca. Pripovjedahu, da su Amerikanci i Englezi na Titanicu bili mirni, skoro ravnodušni, te da su se najviše brinuli za žene i djecu. Medju putnicima bilo je mnogo Francuza, pa spašene žene pripovjedahu da su se oni najviše iztakli brigom da se spase žene i djeca. Bilo bi se još više ljudi spasilo da se Titanic nije naglo prehitio i tako sobom u dubinu povukao mnogo ljudi.
A što se čulo o zapovjedniku Smithu?
– Nekoji su razglasili da se on ustrielio, ali to ne će biti istina. Meni je jedna pouzdana osoba s Titanica pripovjedala, da je vidjela Smitha, kako je plivao opasan pojasom za spasavanje, noseći jedno dijete. Kad se je približio čamcu za spasavanje, najednom ga je – ne zna se kako – nestalo sa morske površine.
A kakav ste doček imali u New Yorku?
– O tom vam valjda ne trebam govoriti. Tamo tri dana i noći ljudi niesu spavali, u očekivanju našeg dolazka. Pa kad smo stigli u New York, dočekali su nas sa mnogo liesova – mislili su da će na parobrodu biti mnogo mrtvaca.
A američki novinari?
– Možete si misliti! Mene su upravo htjeli raznesti. Najviše su se brinuli za svoje milijardere i milijunaše. Za jedan intervju nudili su mi po 1.000 dolara, ali ja sam odbijao novac i, što sam im rekao, učinio sam to jedino za to da se ne pretjerava i izmišlja u novinama.
Opširnije pročitajte u specijalu tiskanog izdanja Novog lista u nedjelju, 15. travnja 2012.
