Foto D. ŠKOMRLJ
No, vježbao sam i dalje dok nisam ušao u shemu. Moji prvi radovi bili su s velikim rupama, promjera jednog milimetra. Sad mi je to ogromna rupa. Najmanja rupa koju mogu napraviti ima promjer 0,5 milimetara, kaže simpatični Vidić
Rezbarenje krhkih ljuski jaja jedinstvena je, rijetka umjetnost za koju je potrebno puno ljubavi, strpljenja, slikarskog talenta… Ovom fascinantnom tehnikom jaja ukrašava Marko Vidić, kreativni Riječanin koji u svome stanu na Krnjevu skriva čarobnu kolekciju unikatnih radova koji ostavljaju bez daha i istovremeno potiču tisuće pitanja. Umjetnost rezbarenja on je otkrio prije dvije godine.
– Od mladosti radim pisanice. Naučio sam to od oca koji je oduvijek ukrašavao jaja pa sam i ja počeo uz njega. Bušeći jaja za pisanice, pokušao sam izbušiti još koju rupu. Prvi put kad sam probao bušiti, izbušio osam rupa, i onda mi je jaje puklo. No, nastavio sam bušiti i pokušavati izbušiti što više rupa. Tako sam shvatio da se s pravilnim rasporedom rupa, može izbušiti puno više od osam rupa. Vježbao sam, vježbao, jaja su pucala, onda sam ja pukao… No, vježbao sam i dalje dok nisam ušao u shemu, a to je trajalo četiri, pet mjeseci. Moji prvi radovi bili su s velikim rupama, promjera jednog milimetra. Sad mi je to ogromna rupa. Najmanja rupa koju mogu napraviti ima promjer 0,5 milimetara. Počeo sam bušiti jednom kineskom bušilicom, a kad mi je krenulo, nabavio sam dobru bušilicu, a još jednu sam dobio na poklon. Imam i zubarska svrdla, ali sve je to normalan, uobičajen alat koji se može nabaviti u trgovačkim centrima – otkrio nam je Vidić.
Kemijanje kemijama
Prilikom bušenja najveći mu problem predstavlja unutarnja kožica jaja koja se pretvara u dlačice u doticaju s bušilicom.
– U početku sam te dlačice čistio čačkalicama, ali su mi završena jaja pucala. Onda sam dva mjeseca kemijao s različitim kemijama da bih došao do kombinacije kemikalija koja očisti svu unutarnju kožicu. Ali to je tajna – kaže ovaj samouki umjetnik koji je tehnologiju bušenja i obrađivanja ljuske jaja sam usavršio.
Za ukrašavanje, tj. bušenje »običnog« kokošjeg jaja potrebno mu je oko deset sati, jaje guske obrađuje između 15 i 20 sati, dok mu je najviše vremena potrebno za bušenje i rezbarenje nojevog jaja. Za ukrašavanje zahtjevnog nojevog jaja potrebno mu je između 60 i 70 sati.
– Najprije izbušim rupicu na dnu ljuske i onda pumpicom izvučem jaje. Jaje potom treba oprati, očistiti i onda mogu početi skicirati olovkom, mjeriti, izračunavati omjere… Sve skiciram, dio po dio. Bitno je sve unaprijed dobro rasporediti, da sve strane budu proporcionalne. Nije lako rasporediti motive tako da sve bude jednako. Jaje nije pravilno, tako da znam provesti i sat, dva računajući kako postići proporcionalnost. Kad dovršim skicu, počnem bušiti. Bušiti mogu 15, 20 minuta, pola sata uvrh glave. Onda moram stati i odmoriti se jer mi od toliko rupa počne titrati pred očima, objašnjava Vidić.
Foto D. ŠKOMRLJ
Zapanjujuća vještina zahtijeva i veliku koncentraciju, kako za crtanje, tako i za bušenje. Srećom, ovaj samozatajni perfekcionist s time nema problema.
– Međutim, ako promašim jednu rupu, gubim koncepciju. Ne može se više popraviti – kaže.
Do sada mu je najkompliciraniji »zadatak« bila izrada lava kojeg je naručio njegov sin za svog prijatelja.
– Puno je praznog prostora oko njega, samo sam rep radio tri dana… Morao sam jako paziti da ne pukne. Općenito je teže raditi kad ima više praznih dijelova. Treba razmišljati gdje početi, gdje stati, gdje ostaviti puno ljuske, gdje mora biti prazno, kako završiti… Kad su velike rupe, na kraju je najteže jer nemaš više za što držati jaje. Samo jedan čvršći stisak i puknut će… Lako je početi, ali teško završiti jer treba unaprijed znati, izračunati kako završiti. Kad su metode obrade u pitanju, ima svega. Nešto se reže, nešto se buši, nešto freza… Kad bušim, znam na jednom jaju izbušiti i po 3000 rupica, kaže.
Tisuće motiva
Za izradu svojih unikatnih umjetničkih djela Vidić upotrebljava razne vrste jaja koja nabavlja gdje god stigne. No, jaja iz domaćeg uzgoja, otkriva nam, sve je teže nabaviti.
– Upotrebljavam kokošja, prepeličja, guščja jaja… Zanimljivo je da se s prepeličjih jaja lako skidaju mrlje, može ih se oguliti noktom, ali je jaje prepelice maleno pa ga je teško držati u ruci. Izbušio sam i nekoliko jaja od tuke, ali ona su dosta nezgodna za rad. Imam i dosta zelenih kokošjih jaja iz Gorskog kotara… Nojeva imam dva, jedno sam dobio na poklon, a drugo kupio. Inače, guščja jaja su najzahvalnija, a najteža su nojeva. Bušenje nojevih jaja je fizički rad, kao da se obrađuje kamen. Debljina ljuske je 2 milimetra, ali nije to problem. Problem je površina jaja koju je teško probušiti i koju se prvo treba izbrusiti pa tek onda bušiti. Zbog toga sve što ću bušiti prvo moram izbrusiti. Taj rad je težak, kao da je u pitanju klesani kamen, objasnio je.
Kako doznajemo od Vidića, sličnom tehnikom jaja ukrašava jako malo umjetnika. – U Sloveniji se ovime bavi Franc Grom, on je dosta poznat, u Americi ima nekoliko umjetnika koji se ovim bave, a znam i za jednog Kineza koji struže skalpelima po ljuski jajeta. Zna se naći na internetu i drugih radova… Ima puno ljudi koji izbuše nekoliko rupa na jajetu, ali to nije to…– kaže.
Kako bi si olakšao posao bušenja i brušenja nojevih jaja, Vidić je konstruirao i izradio poseban stroj koji pridržava jaje i uz pomoć kojeg lakše iscrtava kružnice potrebne za skiciranje crteža po kojem će kasnije bušiti.
– Šestarom znam crtati i 3 do 4 sata. Dok radim, trag olovke se briše pa ga često moram nekoliko puta ponavljati. Često je teže napraviti skicu nego bušiti. Osim što bušim, ljuske i brusim. Tako nastaju slike, karikature. Koliko znam, brušenje kore također nitko kod nas ne radi, kaže.
Budući da su svi njegovi radovi unikati, možemo reći da je do sada na ljuskama jaja ovjekovječio tisuće motiva. Ipak, najdraži su mu hrvatski motivi – pleteri, vez lepoglavske čipke, glagoljica. Posebno je atraktivno najdraže mu nojevo jaje koje je kombinacijom tehnika ukrasio »slikom« Hrvatske, stiliziranom velebitskom degenijom, grožđem, maslinom, tucanim bračkim kamenom…
Brodomonter u »3. maju«
Marko Vidić dugi je niz godina radio kao brodomonter u »3. maju«, dok je zadnjih nekoliko godina u mirovini. Ukrašavanje ljuski jaja za njega je zabava, ne posao, stoga o prodaji svojih radova uglavnom ne razmišlja. Tu i tamo proda poneko izrađeno po narudžbi, a većinu zadržava za sebe. Naravno, dosta ih je i poklonio tako da se njegovi radovi danas nalaze diljem Lijepe Naše, ali i izvan nje.
– Koliko sam radova do sada napravio, ne znam, ali znam da se ne volim ponavljati i zato nemam dva jednaka jaja. Nekad i po pet puta operem jaje, pa crtam ispočetka, sve dok ne budem zadovoljan, dok sve ne ispadne kako treba. Zna mi biti žao kad jaje pukne, ali nastavljam dalje, kaže kroz smijeh Vidić.
Kada se poželi odmoriti od bušenja, najčešće se opet vraća jajima, točnije oslikavanju pisanica voskom. Motiva i ideja ni tu mu ne nedostaje pa i ti njegovi radovi ostavljaju bez daha. No to je već jedna druga priča…
