Kao jedina, ili jedna od rijetkih životinjska vrsta kod koje mužjak nosi mladunce, pomislili smo da je to možda neki »trudan muškić«, odali mu poštovanje, malo ga poslikali i vratili u plavetnilo, kaže Irena Grdinić
Morskog konjica, izronio je njezin nećak Edi Salkanović i to u moru ispred plaže za pse u Šilu. Što je »kasač« morskih dubina radio ispred pseće plaže, teško je reći, no možemo pretpostaviti da ga je tamo namamio plankton. A ako je vjerovati Wikipediji onda su te ribe iz nadrazreda koštunjača, porodice šiljogubaca prave izjelice. Wikipedija kaže – morski konjici stalno jedu. Hrane se planktonom ili drugim vrlo malim morskim životinjama. Mogu pomicati jedno oko neovisno o drugome tako da mogu pratiti kretanje plijena, a da pritom ne odaju svoju nazočnost. Hitro ga zgrabe ili ga s udaljenosti od tri centimetra jednostavno usišu. Iz istog izvora doznajemo i da je gospođica Grdinić bila u pravu što se tiče trudnoće. Naime, nakon dugog i bučnog udvaranja ženka jajašca odlaže u trbušnu vrećicu mužjaka koji preuzima odgovornost za mrijest. Nakon oplodnje jajašca u trbušnoj vrećici ostaju sve dok se ne razviju u ličinke. Za razliku od drugih životinja mužjak proizvodi i posebnu hranidbenu tekućinu za embrije. Na kraju razdoblja sazrijavanja mužjak ispušta mladunce da slobodno plivaju u moru.
Tko uspije vidjeti parenje ne mora razmišljati u kojoj je fazi mjesec – uvijek to čine u vrijeme »full moona«. I da priču o konjicu zaključimo Ireninim ushićenim opisom – ma super je konjic! Ni ja ga nikad do sad nisam vidjela! Skoro pa da sam uvijek mislila da je to izmišljeno biće ko zapravo ne postoji. Ima tako usporene pokrete, mali, sav zakrivljen, a glava – pravi konj! Izgleda mi ko neki bonsai konj. Kakvi su konjicevi utisci u svezi ovog druženja čitat će stanovnici morskih dubina u nekim svojim dnevnim novinama.
