Sedam desetljeća sretnog braka, ljubavi, razumijevanja i poštovanja proslavili su Marica i Milan Čabrijan iz Mavrinaca. Brak su sklopili 6. srpnja 1947. godine u Cerniku, nakon svega nekoliko mjeseci veze, a oboje su tada bili dvadesetogodišnjaci. Ovi vitalni umirovljenici, oboje u devedesetoj godini života, ugostili su u svom domu i našu novinarsku ekipu te ispričali dio 70 godina duge ljubavne priče, koja i danas traje. Gospođa Marica, iako otežano hoda i to s pomoću štake, dočekala nas je dotjerana, s frizurom, kao i slavljenički uređenim stolom. Kuća je mirisala po cvijeću kojega uistinu nije nedostajalo, a dominiralo je veliko cvjetno srce, dar sina Rajka. Gospodin Milan, također primjereno uređen za poseban dan u svom životu, hodao je za svojom životnom družicom i ispunjavao njezine želje.

– Tako vam je to svih sedamdeset godina. Ona govori, ja slušam, Marica je šefica u našem braku, organizator naših života, ali ja se ne bunim. Shvatio sam s godinama da se ne vrijedi raspravljati. Inače sam čovjek kojega je teško iznervirati, moja je supruga za to zadužena. Ja sam mirniji, slušam što mi se kaže i tako napravim, pa onda nema rasprave. Rekao bih da popuštam svojoj ženi, a svemu je razlog ljubav koja nas prati od prvog dana. Naša je ljubav danas jednako jaka i snažna kao i prije sedamdeset godina. Uz to, imamo uzajamno poštovanje i razumijevanje, kaže Milan.

Upoznavanje u vlaku

Marica i Milan Čabrijan »prohodali« su prije 71 godinu. Milan je svoju suprugu zapazio na seoskom plesu i odmah mu je zapela za oko. Njezin je otac pratio na zabavu i nije bilo moguće s njom razgovarati. Međutim, pravo upoznavanje dogodilo se u vlaku, na putu od Rijeke do Zagreba, gdje je ljubav planula.

– Uvijek govorim kako je naše upoznavanje bilo jednostavno i opasno. Ipak, vodili smo se onom poznatom, »ljubav nema granica«, pa tako ni nas nisu sprječile ni zabrane ni prigovori, kaže Milan.

Marica i Milan u mirovinu su otišli prije više od trideset godina, iz Prve riječke hrvatske gimnazije, gdje su desetljećima radili on kao domar, a ona čistačica. Bila su to, kažu, puno drugačija vremena, učenici su ih doživljavali kao prijatelje, roditelje, a slavlja matura i druge proslave najčešće su bila u zbornicama. Njihov sin Rajko, koji je tijekom našeg boravka nakratko posjetio roditelje, a koji živi kat ispod njih i pomaže im u nabavci svega što im je potrebno, kaže kako zbog svojih roditelja nije postao gimnazijalac, jer je u zgradi gimnazije, gdje su u to vrijeme živjeli, obitelj imala stan.