Sniper kup

K’o iz šale pogađali kovanice od pet kuna na 750 metara

Marinko Glavan

Foto S. Ježina

Foto S. Ježina

Vrlo zahtjevno natjecanje u gađanju meta na udaljenostima od 300, 600 i čak 750 metara održano je po sedmi put, a natjecatelji su uglavnom bivši i sadašnji pripadnici oružanih snaga svojih zemalja, kao lovci te entuzijasti, zaljubljenici u gađanje »snajperom«



RIJEKA Stotinu strijelaca iz Hrvatske i drugih zemalja odmjerilo je snage na Sniper kupu 2015., održanom u organizaciji Hrvatskog časničkog zbora Primorsko-goranske županije na strelištu Kovačevo na Grobničkom polju. Ovo vrlo zahtjevno natjecanje u gađanju meta na udaljenostima od 300, 600 i čak 750 metara održano je po sedmi put, a natjecatelji su uglavnom bivši i sadašnji pripadnici oružanih snaga svojih zemalja, kao lovci te entuzijasti, zaljubljenici u gađanje »snajperom«.


Svaki od njih, objašnjava nam jedan od natjecatelja, desetnik Stjepan Hes, aktivni pripadnik Središnjice obavještajnog djelovanja Hrvatske vojske, ima pravo na probno gađanje, pri čemu može ispaliti metaka koliko želi, dok za službeni dio natjecanja, takozvani meč, može ispaliti svega deset hitaca.


Iskustvo i spoter


Možda se ne čini teško, ali već mete na tristo metara jedva da su vidljive golim okom, a samo središte koje donosi najveći broj bodova promjera je otprilike kao kovanica od pet kuna. Zbog toga je, kaže Hes, potrebno veliko iskustvo, ali i drugi član tima, takozvani spoter, koji navodi strijelčevu paljbu.




– Njegova je zadaća da kroz snažni durbin gleda gdje je strijelac pogodio, a zatim mu na meti koju ima kraj sebe pokaže pogodak, kako bi mogao korigirati idući hitac. Ovisno o vrsti borbene zadaće, snajperisti i u vojsci uglavnom imaju spotere, a takva se dvočlana ekipa zove snajperski binom, kaže Hes.


Kao i većina natjecatelja, za gađanje koristi pušku kalibra 308 Winchester, opremljenu optičkim ciljnikom, a da bi pogodak bio što precizniji, u obzir valja uzeti čitav niz faktora, od položaja puške i strijelca, do vanjskih utjecaja, poput vjetra, položaja sunca, titranja zraka iznad zagrijanog tla i drugih. Koliko je vještine potrebno za pogodak, shvatili smo samim pokušajem da u ležećem položaju kroz optički ciljnik uopće pronađemo metu u koju treba pucati, što nam je uspjelo tek nakon poprilično dugog traženja.


– Kada su uvjeti ovakvi kao danas – jak vjetar i sunčano vrijeme, do izražaja dolazi iskustvo strijelca, koji sve to mora uzeti u obzir prilikom gađanja. Zadatak dodatno otežava i titranje zraka iznad tla zagrijanog suncem, zbog čega je ponekad i spoteru, koji ima puno jači durbin, gotovo nemoguće jasno vidjeti metu i pogotke. I sam položaj sunca utječe na to gdje će metak pogoditi metu. Ako je prije podne puška »upucana« da pogađa centar, već poslijepodne će pogađati deset ili dvadeset centimetara dalje. Zbog toga je važna vježba, no ovakvih streljana na kojima se može pucati na tako velikim udaljenostima je malo, a i natjecanja su relativno rijetka, kaže Hes, zauzimajući položaj za gađanje.


Upravo mali broj streljana poput Kovačeva na Grobniku, razlog su što Sniper kup Hrvatskog časničkog zbora PGŽ svake godine privlači sve više sudionika, iz sve većeg broja zemalja, kaže Rajko Samueli Kačić, prvi čovjek organizacijskog odbora natjecanja.


Hrvatsko-slovenska sloga


Već tradicionalni gosti natjecatelji su iz Slovenije, a ove godine je po prvi oformljena i mješovita hrvatsko-slovenska ekipa s četiri člana.


Ekipu čine po dva člana Hrvatskog časničkog zbora i Zveze slovenskih časnikov, objašnjavaju nam Rajko Lesjak i Petar Vaš iz slovenskog MORIS-a, udruge koja okuplja nekadašnje pripadnike prvih slovenskih vojnih postrojbi nakon osamostaljenja, i Stanislav Linić, predsjednik HČZ PGŽ.


– Ovdje je ukupno oko dvadesetak slovenskih natjecatelja, dolazimo svake godine, a sve je počelo tako što su članovi HČZ-a dolazili kod nas u Sloveniju na slična natjecanja, dok ih u Hrvatskoj još nije bilo. Prije dvije godine MORIS i HČZ PGŽ-a sklopili su ugovor o suradnji, a ove godine po prvi put zajedno nastupamo, s mješovitom ekipom, kaže Lesjak.


U šali dodaje kako se još jedino nisu dogovorili.


– Ali nema problema, ako se ne budemo mogli dogovoriti, idemo na arbitražu, kaže Lesjak, uz smijeh prisutnih, aludirajući na hrvatsko-slovenski spor oko Piranskog zaljeva. Sporova između hrvatskih i slovenskih časnika na Grobniku ipak nije bilo, a natjecanje je proteklo u dobrom raspoloženju i ugodnom druženju pa su stradale jedino mete.