Giorgio Godina okupio je 68 stalno zaposlenih i rekao: Ne možemo dalje, opterećeni smo dugovima, prodaja ne ide, podmirit ćemo sve dugove i do kraja godine zatvoriti dućan
Do kraja godine nestat će jedan od simbola tršćanske trgovačke mreže, nakon ljetne sezone popusta dućan Godina će u rujnu započeti s fazom opće rasprodaje i potom nestati sa scene nakon gotovo sedamdeset godina kontinuiranog rada. U ulici Carducci na potezu između ulice San Francesco i ulice Coroneo izbrisat će se impozantni izlozi odjeće i obuće prostranog dućana od oko pet tisuća kvadratnih metara, svi raspoređeni na prizemlju sklopa palača u jednoj od najprometnijih tršćanskih ulica.
Nisu priče, već živa istina koju mi je svojevremeno potvrdio prijatelj Gaetano, karabinjer u mirovini koji je početkom šezdesetih godina službovao na granici u Škofijama, tvrda-meka granica koja je razdvajala ne samo dvije države nego i dvije ideologije.
Između 1961. i 1962. on se gotovo svaki tjedan (to su njegove riječi) susretao na granici u Škofijama s pokojnom Jovankom Broz, ženom našeg doživotnog predsjednika, druga Tita. »Stizala je u jednom velikom autu američke proizvodnje u pratnji trojice ili četvorice osoba, mi smo na granici imali obvezu pokušati saznati što više o razlozima putovanja preko granice pa smo, onako, pristojno pitali: »Dove si va’ oggi, signora?« (Gdje idemo danas gospođo?). Ona nam je svaki put odgovarala na isti način: »Vado a fare akvisti (jugo naglasak) da Godina.« (Odlazim u kupovinu kod Godine).
Dakle, Jovanka Broz je početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća bila stalni gost velikog tršćanskog dućana u ulici Carducci. »Čim bi auto ušao u Italiju, hitno bismo zvali centralu u Trstu pa je auto karabinjera diskretno, s distance, pratio svaki pokret američkog automobila s važnom putnicom u njemu«, pričao mi je Gaetano. O shoppingu obitelji Broz u Trstu pričalo se tada na veliko, šuškalo se čak da vođa i supruga imaju udio u vlasništvu velikog dućana, možda je Jovanka uz odjeću dolazila u Trst i na naplatu dividenda, tko zna? Uglavnom mi obični podanici čekali smo u red na granici strijepeći od carinske kontrole, a ona je ulazila i izlazila iz kapitalističke zemlje glatko, bez carinske kontrole.
Nasljednik malog carstva u raspadu Giorgio Godina okupio je sredinom tjedna zaposlene, 68 stalno zaposlenih djelatnika i poručio im odluku o zatvaranju. »Ne možemo dalje, opterećeni smo dugovima, prodaja ne ide, a troškovi održavanja dućana sve su veći, pokušao sam sve, ali ne ide, do kraja godine podmirit ćemo sve dugove prema djelatnicima, bankama i dobavljačima i potom zatvoriti dućan«, izjavio je tršćanskom listu Il Piccolo Giorgio.
Građani ogorčeni
Tršćanski list je toj vijesti posvetio dvije stranice, s razlogom jer je Godina simbol trgovačke tradicije velikoga grada na sjeveru istarskog poluotoka, prvi na putu prema Zapadu. Građani su ogorčeni, web stranica gradskog lista obasuta je porukama: »Koja tuga, prokleta kriza briše nam povijest«, »Koliko sjećanja…šteta!«, »Žao mi je… prodavali su odijela koja su dugo trajala…«, pišu čitatelji, a među njima jedan s lapidarnom porukom: »No xe piu’ soldi« (Nema više para). Upravo tako, kupovna moć Tršćana drastično je pala, srednja klasa se rastopila, a kupaca preko granice je sve manje, gotovo da ih više nema. Na stranicama lokalnog lista našla se amblematična slika: ispred ulaza u dućan Godina parkiran je fićo, došli jugovići u šoping.
Giuseppe Pino Godina otvorio je prvi istoimeni dućan 1948. na mjesto gdje se sad nalazi dućan Outlet Coin u ulici Oriani u srcu terezijanskog naselja, a 1953. preselio se na sadašnjem položaju duž ulice Carducci. Magazzini Godina započeli su djelatnost na prostoru od oko 500 kvadratnih metara, a danas posluju na površini od 5000 kvadratnih metara. Radi se o prostoru na prizemlju pa je to najveći talijanski dućan na jednom katu, a možda i jedan od najvećih u Europi. Tu je Jovanka birala svoja poznata šarena odjela i vjerojatno kupovala i nešto mužu, koju košulju, kravaticu, odjelo, toplu majicu za provod na Brijunima.
Kvalitetan do kraja
Kada je Giuseppe Godina 1948. započeo trgovačku aktivnost, već je tada razmišljao o potencijalnim kupcima s područja Jugoslavije. Tih je godina svojim suradnicima govorio: »Primarne potrebe jugoslavenskih naroda premostit će granice. Počet će dolaziti najprije iz Istre, a potom iz ostalih krajeva prostrane države.« Uvjeren u to već je pedesetih godina putovao diljem Jugoslavije i promicao svoju aktivnost i veliki dućan, već ga vidim kako se sastaje s partijskim činovnicima koji su bdjeli nad ideološkom čistoćom podanika. Možda se već tada u društvu Žminjca Prima Rovisa, magnata kave, koji se na jednak način obogatio s Jugoslavijom, susretao s Titom na Brijunima, a zna se, Tito je volio lijepa odijela.
