Sve je to još bilo u nekim nategnutim granicama podnošljivog do jutra kad se s kioska nije nakezio drečav naslov – kakav kruh jedemo? Nakon mlijeka, konjetine, lazanja, raviola sa i bez mesa, jaja, peradi, eto i kruha. Mašala! Prestanimo ga odmah jesti, bacimo ga u vatru da bude gorivo, bacimo pred kućom sjeme da naraste livada koju ćemo pasti, ostavimo se svega što nismo vlatitom rukom pomazili prije nego li smo ljubimca bekili i bacili na gradele sretni jer jedemo kontrolirani uzgoj! 

   Histerija je dosegla vrhunac, ili smo mu jako blizu, a dan kad ćemo glođati koru vrbe, ali ne bilo koje već one ubrane u srcu Gorskog kotara, posve je blizu. Ili, možda, ipak i još uvijek, nije sve nepovratno izgubljeno!? 

   Subota večer. Na televiziji dokumentarac »Kuhanje povijesti«. Roditelj, neinformiran i nezainteresiran za onu oznaku u kutu ekrana koja veli da nije preporučljivo za mlađe od 12 godine, sjeda pred televizor. Dijete mu sjeda do njega. Sve izgleda k’o povijesna pastorala, sve do trena kada kravica vezana za drvo na nekoj ledini nije otegla papke. Bukvalno. Paf, malj o čelu i ode krava. A sve što se dalje događalo samo je niz precizna tranširanja bez kojeg nema gulaša, recimo. Malica je to nekako, makar teško, preživjela. No, drugi kuhar, druga zemlja, drugi običaji. Prasac, a ne kravica. Stokilaš i četiri stokilaša uokolo njega. Nož pod grlo, trzanja papaka i onda dekapitacija praščića. 

   – Bljak! Jadan praščić – kazalo je dijete. 

  Sve zatrovano

Otac joj je brzo objasnio da bez tog barbarskog čina nema šnicle, nema kiselog kupusa sa suhim, nema graha s buncekom. I bol je učas minula, koliko god dijete bilo senzibilizirano za prava ljudska i životinjska. Na koncu, film je ubio i jednog pijevca i to je podmladak ponajviše pogodilo, što, kad se malo bolje promisli, i ne čudi. Važnije je međutim, da sva ta »brutalna« priča govori kako se do jučer, dok smo još bili koliko toliko normalan neki svijet koji čak i tripice jede, oko dobra mesa nije dvojilo baš ništa. Znalo se gdje je mjesto kravici, gdje prašćiću, gdje pijevcu, a gdje konzumentu svega spomenutog. Sad se odjedanput ne zna ništa! Jer, sada je sve zatrovano! 

   Krugovi su začarani, zbog profita ponajviše. Seljak kupuje lošu, a jeftiniju stočnu ranu, mljekari kupuju loše mlijeko dok sanjaju jeftinije a lošije strano, mi sve to pijemo i to godinama jer mlijeko nitko ne kontrolira, a onda kad ga se kontrolira šiznemo skroz taman da u spomenutom začaranom krugu svatko svakom kreše sve po spisku. Mlijeko piju bioelektrane, ministar se u svom tom ludilu stigne i oženiti, a u trgovinama se traži ona marka za koju se »provjereno« zna da je i državni inspektori piju. I dok se u dućanu mjerka mlijeko, kupuje se gotovo tijesto za pizzu teško samo simboličnih deset kuna! Kako je to tijesto gotovo za pizzu zdravo, vrag bi ga znao. Ali, tijesto volimo, a i ušpara nam vremena kojeg ionako nemamo, za kuhanje dakako. Oni koji su se dali navući na tijesto i smrznute lazanje u kojima može biti svega pa i konjetine koja je tko zna zašto stigmatizirana, evo su stasali kroz godine toliko da se ne libe ni javne polemike u kojoj zagriženo tvrde kako nama te slastičarke koja je u stanju napraviti bolju slasticu nego li je ona što je u kontroliranim uvjetima radi, recimo, Lidl. Em njemačko, em kontrolirano, em za nikave novce! Nema domaćice koja to može! Haug! 

   Ali, gdje je tu, u svem tom ludilu, u toj potrebi da buljimo u deklaracije, da ne vjerujemo kumicama, da volimo antibiotik u mesu koji ubija sve nezdravo i sve ukusno, gdje je, štono bi Bare kazao, nestao čovjek? 

   Ako kuća neće kadikad zavonjati na kolač, na kruh, ako žena ili muškić neće brašnom upackati ruke, pa kako će onda biti onog i one tko će se, privučen mirisima domaćeg, što god to danas značilo, ušuljati u kuhinju makar da s majstoricom ili majstorom razvuče lice u osmijeh dok oboje packaju po tijestu. Ako se pritom i šale na granici dobra ukusa, onako kako su se sudeći po bećarcima izvezenim na kuhinjskim krpama šalili naši stari, neka! Bolje to nego da se prepiru ima li u brašnu cjelovita zrna koliko treba i raspredaju gdje je to jadno zrno raslo, gdje se mljelo i koji ga je to trgovački tajkun upakirao pa nam ga skupo prodao. E, da je balkona od jednog hektara, pa da vidiš našeg brašna domaćeg!

Šarene pilule

S jedne strane tibetanske gljive od kojih doma, u nekontroliranim uvjetima pravimo kefir, a s druge udri kukom i motikom na sve što smo do sada uredno kusali. Ono što su jeli naši stari više nije dobro, jer tko tu stoku, da bi li stoku, po selima kontrolira. Ono što nam daju tvornice nije dobro, jer tamo piliće šopaju tabletama da se neprirodno nabildaju pa umru da bi tako mrtve nas žive trovale. A kumicama na placevima ćemo uvaljati fiskalne blagajne tako da i one moraju blitvu tjerati kemijom da raste brže kako bi nas zatim lakše farbale da je sve u njih friško i zeleno i iz njihova vrta. Zeleno modra brazda!? Niti je ikad bila, niti će je ikad biti, koliko god političari o njoj bajali! Ali će zato uredno biti sve više obitelji u kojim je sve više restrikcija i sve manje obroka što se s guštom kusaju. Dan kad ćemo se hraniti šarenim pilulama – barem oni koji će ih moći platiti – ne bi li sačuvali sebe od unosa »smeća« u organizam, samo što nije. Dan kad će se zdrava šnicla prodavati na crnoj burzi, samo što nije. Dan kad će neki novi Al Capone karijeru izgraditi na zdravoj teletini, samo što nije. Farmakolozi, radujte se! 

   Sve spomenuto na koncu nas vodi do podatka iz tiska kako u nas 725.000 ljudi, građana, konzumenata nema ni za meso. I što sad? Da to ljudstvo nastavimo trovati jeftinim smećem kojeg jedino može kupiti, ili da mu spomenemo još koju osnovnu namirnicu po zlu jer je otrovana s afla, beta, gama i delta toksinom. Ili da mu damo posla. Ili da mu damo njivu da je obrađuje. I more da ribu lovi. Ili da nastavimo akciju trgovačkih lanaca koji su dotjerali dotle da su mehaničkim napravama počeli od krađe štititi čak i pileći file!? 

   Nego, konjetina u lazanjama smrznutim!? Pa tko ih i inače, kad nije konjetine, pobogu jede i nije li svo zlo i počelo kad smo šporet s četiri plamenika ili ploče zamijenili mikrovalnom!? A kakav kruh jedemo? Tvrd, pretvrdi i sve tvrđi, onaj najzdraviji, dok na filmu gledamo praščića u čiju zdravstvenu ispravnost nemamo zašto sumnjati.