Kineski znanstvenici u službi razvoja ekonomije

Biseri made in China: Jeftini, a pravi

Jagoda Vukušić

Kinezi su bisere uzgojili u slatkovodnom okruženju rižinih polja, a prodaju se po cijeni od četiri dolara



Kina bi uskoro trebala porinuti svoj prvi nosač aviona, čime bi ušla u mali klub zemalja koje u svojoj floti posjeduju takve brodove. Varyag, kako se nosač zove, duže se već vrijeme priprema za prvu plovidbu i kažu »najgore je čuvana tajna« u vojnoj povijesti. Naime, dok su kineske vlasti umanjivale važnost Varyaga, dotle su novinari uredno bilježili svaki napredak u gradnji te naglašavali važnost skorog isplovljavanja najnovijeg broda kineske mornarice, što je čitavom projektu dalo notu koja podgrijava maštu.


U čitavu su se priču, očekivano, uključivali i strani analitičari pa je sve vrvjelo od spekulacije što bi Varyag mogao značiti u perspektivi. Agresivniju kinesku mornaricu, bitku za prevlast na moru, novu utrku u naoružavanju?   

Socijalni problemi


Zanimljivo je da geopolitičari vide stvari posve drukčije, oni tvrde da Kini ne treba nosač aviona. Povijesno, podsjećaju, ona je kopnena sila koja najveće izazove ima na vlastitom teritoriju, odnosno sila koja zbog veličine svog teritorija te broja stanovnika naprosto ne mora brinuti da bi je itko mogao napasti i osvojiti s mora. Ono zbog čega bi Kina mogla trebati nosač aviona samo je za slučaj potrebe za zaštitom vlastitih trgovinskih, morskih ruta, posebno sa susjedima s kojima dijeli Južno kinesko more. Od kako se otvorila svijetu, Kina je sve ovisnija o stranim sirovinama te globalnom tržištu i njoj nosač aviona može trebati samo kao dio obrambenog, dakle defanzivnog tampona kojim će na moru štititi svoje interese.


   No, ima i onih koji u gradnji nosača aviona, svemirskim istraživanjima te podmornicama za istraživanja na ekstremno velikim morskim dubinama, u što se sve kineska vlast upustila u posljednje vrijeme, vide kineski pokušaj da skrene pažnju kako domaće, tako i inozemne javnosti sa svojih stvarnih ekonomskih i socijalnih problema. Oni tvrde da je konačan cilj kineskih vlasti pokazati kako zemlja krupnim koracima napreduje i na poljima na kojima je dosad nije bilo, a takva zemlja naprosto ne može biti na rubu ekonomske i socijalne krize.   

Pogubni efekt


Moguće, jer Kina se nakon trideset godina kontinuiranog ekonomskog napretka odista suočava s usporavanjem, pa i sve većim i otvorenijim socijalnim sukobima, no ona se i mijenja na način koji bi za svjetsku ekonomiju mogao predstavljati još veći izazov od svega što im je dosad priredila. Vijest je objavljena na poslovnim stranicama New York Timesa – Kina je uspjela proizvesti prave, a jeftine bisere koji će sada biti dostupni i ljudima skromnije kupovne moći! Nije greška u prijevodu, niti se radi o imitaciji jer se kineske lažne perlice koje samo podsjećaju na bisere već nekoliko desetljeća uspješno prodaju diljem svijeta, već odista o pravim, uzgojenim biserima koji se od tahićanskih uzor bisera razlikuju tek malo po sjaju i nijansi.


   Oni su uzgojeni u slatkovodnom okružnju napuštenih rižinih polja na istoku središnje Kine i vrhunske su kvalitete, a ono što ih ponajviše odvaja od tahićanskog bisera morskog podrijetla, je cijena. Ona se u veleprodaji kreće od četiri do osam dolara, dok biseri iste veličine a tahićanskog porijekla stoje od 25 do 35 dolara. Draguljari kažu da su im sjaj i nijansa ponešto drukčiji, no priznaju da je kineski biser pravi i da je njegova pojava na tržištu imala gotovo razarajući efekt na uhodane poslove.   

Prvoklasni biseri




Postoji još jedna, važna razlika između Kine u ovoj i Kine iz niza drugih njenih uspješnih priča. Naime, do razlike u cijeni nije došlo zbog niskih plaća kineskih radnika. Štoviše, plaće su u Kini, upravo zbog straha od socijalnih nemira, sve veće, baš kao što je i sve češća pojava da nedostaje radnika koji bi radili teške fizičke poslove. Umjesto da gube vid umećući u školjku mrvicu oko koje će se oviti biser, mladi radije idu na fakultete. Dakle, kompanija Grace Pearls, koja proizvodi slatkovodne dragulje, nije mogla uštediti na svojim radnicima (oni dnevno zarađuju od 15 do 23 dolara) već je u suradnji sa znanstvenicima sa sveučilišta u Zhejiangu pronašla gotovo nevjerojatno rješenje koje je omogućilo nisku cijenu prvoklasnih bisera.


   O čemu se radi, dakako, ostaje tajna, baš kao što je tajna i nova tehnologija proizvodnje bisera nazvanih po izumitelju Edisonu koji su u bojama – ljubičastoj, ružičastoj, brončanoj… Dobri poznavatelji kažu da se i dosad moglo naići na biser u boji, ali to je uvijek bio naknadno obojeni biser, nikako biser koji »na svijet dolazi« u boji. No, ni to nije sve. Znanstvenici pokušavaju izdvojiti genom školjke u kojima raste slatkovodni biser kako bi dobili informacije koje će im pomoći da razviju još kvalitetnije bisere!


   Kakva je veza između nosača aviona i slatkovodnih bisera? Velika, i jedno i drugo pokazuje novo lice Kine koja svoj razvoj više ne prepušta ni slučaju, ni imitaciji, već znanosti. To je Kina koja će tek zavladati svijetom!