Kad je u ljeto davne 1946. godine francuski inženjer i novopečeni prodavač ženskog rublja Louis Reard svijetu poželio predstaviti svoj izum – dvodijelni ženski kupaći kostim, bio je to dizajn toliko »ćudoredno« revolucionaran da je morao unajmiti 19-godišnju striptizetu kako bi »najmanji kupaći kostim na svijetu« predstavio publici.

U skladu s načelima čednosti, žene su do tada u more ulazile gotovo potpuno odjevene, pa je revolucionarnom bikiniju trebalo cijelo desetljeće da u mnogim zemljama prestane biti zabranjivana pojava koja uznemirava osjetljive duše posjetitelja plaža. Bila je to kratka, no žestoka borba karakterizirana fotografijama smjelih kupačica u bikiniju kojima čuvari reda ispisuju kazne naređujući im da odjenu nešto pristojnije. Na pragu seksualne revolucije u šezdesetima, bikini je stoga nerijetko tumačen kao simbol emancipacije i oslobađanja žena iz licemjernih društvenih moralnih okova. Sedamdeset godina kasnije, kada su prizor bond djevojke Ursule Andress koja u bijelom bikiniju izlazi iz mora već odavno iz kolektivne svijesti istisnule tange, toples i kamere u tuševima Big Brothera, fotografija naoružanih interventnih policajaca koji na plaži u Nici naređuju ženi muslimanske vjeroispovijesti da se skine, bizarni je podsjetnik da pitanje »slobode« nije jednostavno kakvim se čini.

Ponižavajući prizor

Direktne posljedice francuske zabrane burkinija – muslimanske verzije kupaćeg kostima koji gotovo u potpunosti pokriva žensko tijelo – možda i pripadaju ponajprije raspravama vezanim za kulturalne različitosti i strah od terorizma. No ono što su mnoge žene osjetile, a i u krajnjoj liniji javno potom artikulirale gledajući u ponižavajući prizor na spomenutoj fotografiji je nelagoda i bijes da se sve moderne društveno-kulturološke bitke i dalje prelamaju preko ženskog tijela. Najglasniji argument pobornika zabrane burkinija na plažama – čuvanje mukom stečenih sloboda koje je »zapadnjačkim« ženama, eto, svojedobno donio i »najmanji kupaći kostim na svijetu« što ga je za njih vizonarski dizajnirao jedan muškarac, nikad se nije činio licemjernijim. Dok muškarci bez obzira na svoju vjeroispovijest i modne preferencije mogu šetati plažom u čemu god da požele uživajući privilegiju »europskih slobodnjačkih vrijednosti«, ženama i dan danas, na sedamdesetu obljetnicu revolucionarnog bikinija organi reda naređuju kako moraju izgledati.

U Francuskoj, koja je možda i najviše od svih europskih zemalja osjetila nelako breme sudara kultura, rasprave o nošenju nikaba i hijaba na javnim prostorima vode se već godinama, a religijski odjevni simboli u školama zabranjeni su još 2004. godine. No nedavnim proširivanjem restrikcija u dvadesetak francuskih obalnih gradova na »kupaći kostim koji prekriva cijelo tijelo«, što je najbliža definicija kojom mediji opisuju inače službeno nedefinirani burkini, priča je poprimila apsurdne razmjere. Koliko god da se nekome feministički aspekt cijelog slučaja činio manje važan u kontekstu terorizma i sudara Istoka i Zapada na europskom tlu, uz izjave poput one francuskog premijera Manuela Wallsa da je kupaći kostim koji prekriva cijelo tijelo »afirmacija političkog Islama u javnom prostoru«, žene su doslovce dovedene do imperativa da na plažama moraju biti polugole u ime državne sigurnosti i zapadnih sloboda. Drugim riječima, za »svoje«, ali i »opće« dobro.

»Slučaj burkini« međutim nije jedini koji ocrtava licemjerje zapadnog društva kad je riječ o »slobodama« i ženskom tijelu.

Bauk bradavice

Bauk gole ženske bradavice u javnosti zbog kojeg se čak i novopečene majke često ne usuđuju dojiti djecu izvan četiri kućna zida, fenomen je o kojem već desetljećima raspravljaju stručnjaci raznih profila, no on nekako uspjeva preživjeti sve razvojne faze društva, uključujući i ovu u kojoj su scene seksa mainstream dio tv programa. S druge pak strane, »slobodna« zapadnjačka žena suočena je s društvom koje joj na manje ili više suptilne načine sugerira kako bi trebala izgledati, pri čemu u najvećem broju slučajeva to podrazumijeva da bude »lijepa i seksi«. Nedavno završene Olimpijske igre, okrilje uzvišenih vrijednosti fair playa, otkrile su, ponajviše zahvaljujući neutaživoj medijskoj gladi za »životnim« detaljima, upravo apsurdnu razinu spolne diskriminacije u sportskom svijetu, ponajviše vezanu uz – izgled. Možda najbrutalniji primjer slučaj je južnoafričke trkačice Caster Semenyje, sportašice koja se rodila s viškom testosterona zbog čega je, između ostalog, već godinama, uz blagoslov najviših sportskih institucija izložena javnom propitivanju o vlastitoj spolnosti. Zbog prirođenog stanja i pripadajućeg muškobanjastog izgleda Semenyja je izložena neprekidnim javnim raspravama da li je uopća žena, njezin medicinski karton neprekidno se razvlači po medijima i raznim komisijama, a sportski joj se uspjesi osporavaju unatoč tome što znanost ne može dokazati da njezino stanje automatski osigurava bolji performans, a njezini rezultati nisu ni blizu »muške granice«, niti postojećeg ženskog rekorda. Pri tome je zanimljivo da sportske institucije nisu nikad javno propitivale da li razina testosterona ili bilo koja druga prirođena osobina pomaže najuspješnijim muškim natjecateljima da postanu pobjednici.

Moderno, »emancipirano« zapadno društvo od žena očekuje da budu estetski ugodne oku čak i u teoretski posve neutralnoj sportskoj areni, pri čemu fokus na žensko tijelo često prevazilazi uobičajeno spolno stereotipiziranje i evolucijski kontekst razlike između muškaraca i žena. Izložene pogledima javnosti, za razliku od svojih muških kolega sportašice poput meksičke gimnastičarke Alexe Moreno prisiljene su nositi se s poplavom internetskih uvreda na račun svog izgleda, dok je paradoksalno realna fizička razlika između dvaju spolova u sportskoj areni – pojam menstrualnog krvarenja i njegovog utjecaja na sportski performans i dalje gotovo pa »zabranjena« tema u sportskom miljeu.

Seksepil prodaje

Imperativ izgleda i seksualnosti, iako neusporediv sa zakonskom neumoljivošću pokrivanja ženskog tijela u pojedinim muslimanskim zemaljama, u zapadnom je društvu već odavno postao društveni mainstream i kao takav također predstavlja vrstu prisile. Na onim istim plažama gdje je ženski burkini simbol tuđinske kulturalne opresije, profesionalne surferice već godinama bezuspješno upozoravaju da dobivanje sponzora u ovom marginaliziranom, a skupom sportu podrazumijeva naslikavanje u minijaturnim bikinijima i donjem rublju. Računica je vrlo jednostavna, surferice koje ne pristanu na prodavanje seksipila, puno teže mogu doći do sredstava koji će im omogućiti natjecanje u svjetskom kupu. Posljedice ove »kulture bikinija« nisu tajna i štoviše dobro su dokumentirane psihološkim i sociološkim istraživanjima. Jedno od prošlogodišnjih te vrste s državnog Sveučilišta u Pennsylvaniji pokazalo je da djevojčice već u dobi od sedam godina izražavaju nezadovoljstvo vlastitim tijelom ukoliko su izložene neprekidnoj igri s mršavim, oskudnije obučenim lutkama poput Barbie, u odnosu na njihove vršnjakinje koje se igraju »realističnim« lutkama.

Ne čudi stoga da sad već znamenitu fotografiju s Igara u Riju koja prikazuje egipatsku i njemačku odbojkašicu na pijesku u srazu na mreži – prvu čije je tijelo potpuno prekriveno, a drugu koja nosi mali sportski bikini karakterističan za ovaj sport – mnogi nisu protumačili samo kao dirljivi prikaz kulturalnih razlika koje spaja sport, već i kao svjedočanstvo dva ekstrema u kojima društvo uvjetuje ženi da, posve nepotrebno, ima ili previše ili premalo odjeće na sebi.