Usprkos tomu što se danas mnoge mlade žene ne libe zaprositi svoga odabranika, nekad je to bilo nemoguće. I dok su kroz povijest žene čekale, a neke i ne dočekale da budu isprošene, danas nerijetko preuzimaju inicijativu i manje odlučne muškarce postavljaju pred gotov čin. 

 No, ma kako se god činilo da je “obrnuta prošnja” rezultat modernog vremena, to nije tako. Ovaj običaj datira iz 5. stoljeća i poznat je pod nazivom “leap day”. Prema staroj irskoj legendi,  redovnica sveta Brigita požalila se svetom Patricku na običaj po kojem samo muškarci mogu zaprositi ženu. Da bi se uvela kakva-takva ravnoteža, odnosno ustupak ženama, dozvoljeno im je da svake četvrte godine, i to baš na 29. veljače, i one same zaprose odabranika svog srca. No, samo omogućavanje ženske prošnje nije automatski značilo da će One postići i svoj cilj. Muškarci koji su odbili biti isprošeni, za kaznu su im morali kupiti dvanaest pari rukavica. Kroz godinu žene bi ih nosile i od pogleda znatiželjnika skrivale da nemaju zaručnički prsten. 

Na svijetu je, naime, gotovo sve moguće kupiti. Ali vrijeme ne, jer je neumoljivo i nepotkupljivo. No, svako malo, osim što nas iznenadi (u onom meteorološkom smislu), svake nam četvrte godine poklanja i dan više. Tako će se dogoditi i ove godine kada ćemo, ako već nigdje drugdje, onda u kalendaru, primijetiti da veljača, umjesto 28, ove prijestupne 2012. godine broji i dan više. Razlog tomu je usklađivanje kalendarske sa solarnom godinom. Da to ne činimo, kažu znanstvenici, s vremenom bismo Novu godinu slavili u ljeto, dok bi grožđe dozrijevalo u prosincu ili siječnju.

Uza sva, dakle, zloguka proročanstva što se vezuju uz ovu godinu, eto joj još jednog epiteta, prijestupnog. Kao da nije dovoljno što su razni astrolozi, proroci, kalendari, katastrofičari i gatari, ali i neki znanstvenici, za ovogodišnji dan solsticija, zimske ravnodnevnice, 21. prosinca, najavili početak svih mogućih katastrofa za ovu zemlju i ljude.

Što nas, po njima, sve ne očekuje ove prijestupne godine? Kažu da će izbiti treći svjetski rat, da će stići vanzemaljci i polarna klima, da će nas zaliti vulkani, uništiti asteroidi i pokopati potresi. U dvije riječi: početak kraja. Točku na i stavlja i slavni majanski kalendar koji završava upravo na dan solsticija. Ove prognoze najbolje je zaboraviti i vratiti se ipak samo prijestupnim godinama.

Za sve je kriv papa Grgur XIII. 

Prema gregorijanskom kalendaru, uz one “obične” s 365 dana, svake se četvrte pojavljuje i prijestupna godina koja ima jedan dan više. To je, dakle, poradi usklađivanja s dužinom vremena koje je potrebno da Zemlja završi svoj put oko Sunca. Zemlji je za to putovanje potrebno 365 dana, a budući da solarna godina traje jedanaest minuta manje, bila joj je potrebna “pomoć” da se uskladi s kalendarskom godinom.

Na ideju sinkroniziranosti kalendarske i sunčane godine, i to dodavanjem jednog dana svake četvrte godine, prvi su došli Egipćani. Kasnije su tu njihovu ideju preuzeli Rimljani i odlučili da će taj “pridodani” dan biti 29. veljače. Po julijanskom kalendaru,  važno je podsjetiti da je godina trajala 11 minuta i 14 sekundi duže od stvarne Sunčeve godine. Ta se razlika s godinama akumulirala pa je 1572. proljetni ekvinociji padao deset dana prije stvarnog izjednačavanja trajanja dana i noći, a pomakli su se i svi crkveni blagdani. Stoga je papa Grgur XIII. osnovao komisiju za reformu kalendara te temeljem savjeta astronoma Christophera Claviusa izdao papinski edikt o reformi. Njime je deset dana izbačeno iz kalendara te je nakon četvrtka 4. listopada 1582. nastupio petak 15. listopada, a godina je trajala 365 dana. Međutim, zbog razlike u odnosu na stvarnu putanju Zemlje oko Sunca, kalendaru je svake četvrte godine trebao biti dodan dan više.

Jezuitski astronom Clavius taj je problem riješio promjenom računanja prijestupnih godina, pa su one nastupale svake četvrte godine, osim u slučaju godina djeljivih sa sto. Naime, ukoliko je godina djeljiva sa sto trebala biti prijestupna, morala je biti djeljiva i s četiristo. Tako su 1700., 1400. i 1900. bile “obične”, a 2000. prijestupna godina. Ujedno, gregorijanski je kalendar konačno potvrdio i da godina započinje s prvim siječnjem.

U zdravom tijelu zdrav duh – olimpijska godina

Poznato je da se olimpijske igre održavaju svake četiri godine, i to baš one prijestupne, pa se ta godina u sportskim krugovima često naziva i olimpijskom godinom. Nekada su Grci prema razmaku održavanja olimpijskih igara računali vrijeme. Taj je razmak iznosio četiri godine i zvao se olimpijada, a same su olimpijske igre predstavljale primjer kako ostvariti grčki ideal ljepote i zdravlja po poznatoj krilatici “U zdravom tijelu zdrav duh”. U doba olimpijade ništa se važno, pa čak ni rat, nije smjelo događati. Kontinuitet igara ništa nije smjelo prekidati, a ako bi se rat i dogodio, odmah je bivao prekidan.  

 Sama ideja o njihovom održavanju rođena je prije 2.500 godina, a prema legendi osnovao ih je Herkul. Prema najstarijim podacima, prvi su put održane 776. godine prije naše ere, na ledinama nedaleko od grada Olimpije, po kojem su i dobile ime. Punih tisuću godina te su se igre održavale svake četiri godine, dok ih 349. godine nisu ukinuli Rimljani. Tek 1.500 godina kasnije o njihovom ponovnom uvođenju razmišlja francuski barun Pierre de Cubertain da bi na njegov prijedlog 1894. u Parizu bio održan međunarodni kongres s petnaest zemalja članica na kojemu je jednoglasno odlučeno da se olimpijske igre ponovno uvedu i da se održavaju svake četiri godine, i to one prijestupne. Dvije godine kasnije u Ateni su održane prve moderne olimpijske igre.