Svježa pukotina je točno iznad dječjih kreveta. Zar će nam ponuditi stan tek kad se dogodi nesreća, pita se Fehima Kiralj
ZAGREB Dramatičan apel stigao nam je iz sirotinjskog Plinarskog naselja. Nakon što se iznenadno urušio dio stropa derutne kuće u kojoj u neljudskim uvjetima živi obitelj Kiralj, teško bolesna majka Fehima s mužem Robertom i njihovo petero djece, nova pukotina opet prijeti. Tone žbuke i betona mogle bi se sručiti na postelje sinova gospođe Kiralj.
– Ako se strop sruši, sinovi su mi mrtvi! Pogledajte, svježa pukotina je točno iznad njihovih kreveta. Zar će nam ponuditi stan tek kad se nesreća dogodi? – požalila se Fehima, osjećajući se prevarenom praznim obećanjima Grada Zagreba o dodjeli socijalnog stana u Sopnici-Novom Jelkovcu.
Liječnici su mi rekli da su sve naše boleštine prouzročene uvjetima u kojima živimo – Fehima Kiralj
Sreća je u nesreći što se dio stropa urušio u ispražnjenom dijelu kuće gdje su živjeli Fehimini rođaci, današnji stanari naselja na istoku grada. Sedmeročlana romska obitelj Kiralj trebala je upravo ovih dana dobiti rješenja za stan u Sopnici. No, gradski birokrati još su jednom s njima grubo poigrali.
Čekajte još 15 dana
– Prije 15 dana bila sam s mužem i našim romskim predstavnikom Ivanom Rumbakom na sastanku u Poglavarstvu. Primio nas je suradnik gradonačelnika Bandića, Robert Ljutić. Rekao nam je doslovno »za 15 dana dobivate zaključak o dodjeli stana«.
Eto, došla sam u ponedjeljak u sobu 415. i Snježana Puškadija rekla mi je da nikakvih zaključaka nema za nas. Vidio me Ljutić, dovikivao i derao se na mene na hodniku tako da su svi čuli. Nisam mogla od jeke u hodniku razumijeti što mi dobacuje. J
a sam se rasplakala i izašla van. Grozno sam se osjećala. Znate, ja nemam ništa protiv gospodina Ljutića i gospodina Bandića. Samo ih molim da nam više ne lažu. Prošle godine u sedmom mjesecu rekli su nam »evo za petnaest dana«, onda najesen je bila ista priča: »čekajte još 15 dana«. Dočekali smo zimu, vidite i sami u kakvim uvjetima. Teško sam bolesna, a najviše me strah za djecu.
Ja sam zahvalna Gradu jer su nam nudili prihvatilište Kosnica kao privremeni smještaj. No, mi smo prisiljeni biti što bliže doktorima. Napominjem da mi djeca idu u osnovnu i srednju školu i nisu na ulici – jadala se Kiralj i otkrivala svoju obiteljsku dramu.
Boleštine od (ne)uvjeta života
– Kći ima dijagnosticiran karcinom štitnjače, ja plućnu astmu, kćerkica od deset godina ima teške alergije, još i neki herpesi su se naslagali. Liječnici su mi rekli da su sve te boleštine zbog uvjeta u kakvima živimo. Dolazili su špricati protiv žohara.
Nemamo više ni jednog žohara u naselju. Ostali su samo štakori – ispričala nam je Kiralj. Ovih dana još je pukla i vodovodna cijev ispod njihove kuće. Poplava, prljavština, smrad po vlazi i fekalijama glodavaca i dalje je stvarnost Plinarskog naselja, bez obzira što su dosad napisane serije novinskih članaka.
Gradska mehanizacija već je srušila nekoliko potleušica u naselju s ciljem da prisilno iseli žitelje. Na »adresu« Kiraljevih stigla je tužba Općinskog suda – za iseljenje. Iz Grada tek prazna obećanja i neuvjerljiva opravdanja. Ako se što neželjeno dogodi, gradska administracija neće moći reći da nije znala. Slike govore više od riječi.
