Dinamo je prisvojio Mamić, Kulušić i Lapidarij odavno su mrtvi, Cibona je pukla po šavovima, zagrebačku industriju na juriš su okupirali kontroverzni poduzetnici, a zagrebačke trgove - majstori pod šatorima s debrecinkama i jeftinim kuhanim vinom.
Što se to događa sa Zagrebom? U kratkom vremenu po šavovima su pukli njegovi simboli.
Dinamo je u rukama Zdravka Mamića, koji vedri i oblači u Maksimirskoj 128, a u slobodno vrijeme psuje kao kočijaš s ciljem da izbjegne odgovor na pitanje koliko novca je zahvaljujući »Dinamu« zaradila menadžerska agencija koju je jedno vrijeme vodio njegov sin.
Zagreb se svakodnevno mijenja pred našim očima i mijenja se na gore.
Košarkaški klub »Cibona«, nekoć europski prvak na čelu s košarkaškim magom Draženom Petrovićem, danas nema novca niti za struju i vodu. Centralni trgovi poprište su blagdanskih derneka, koji se uz kuhane debrecinke i jeftino vino odvijaju u šatorima što neodoljivo podsjećaju na mjesto radnje provincijskih svadbi.
Sljemenska žičara izvan je pogona i sve su prilike da će tako zadugo i ostati. Zvuk Zagreba više nije onaj što je godinama dopirao s frekvencije »jedan nula jedan«; neki novi klinci navučeni su na narodnjake, koji su danas češće glazbena kulisa zagrebačkih, nego beogradskih noćnih provoda. Kulušić je odavno mrtav, a niti Lapidarij nije življi. Spomenuta Stojedinica sad je u rukama najvećeg vjerovnika – države.
Njezinu propast nitko neće ispratiti sa svijećom u ruci. Ovaj put na najzagrebačkiju radiopostaju namjerili su se okrutni zakoni tržišta, a ne politička (samo)volja. Zakoni tržišta navodno su sudili i gradskoj industriji. Međutim, notorna je istina da su velika poduzeća poklekla pred pohlepom takozvanih demokrata, odnosno ljudi koji su ispali iz njihovog šinjela, a možemo ih svrstati pod zajednički nazivnik – kontroverzni poduzetnici. Ukratko – Zagreb se svakodnevno mijenja pred našim očima i mijenja se na gore.
Mnogo toga što se Zagrebu događa danas račun je ispostavljen za dva desetljeća političke vladavine HDZ-a, odnosno SDP-a na čelu s Milanom Bandićem.
Bojim se da Zagreb ne diše dobro. Koliko god si mi tepali, Zagreb je slika hrvatskog kapitalizma, koji se svodi na goropađenje i uništavanje – Dean Duda
Marina Matulović Dropulić i Branko Mikša nisu bili ništa bolji od Bandića, ali »zagrebački faraon« sebi u zaslugu može uzeti činjenicu da lice grada više nije bijelo.
Ono je sve sivlje i sivlje. Ne štedeći novac, gradonačelnik je pokušao Zagrebu dati novo ime. Međutim, Bandićgrada ćemo se sjećati isključivo po megalomaniji, rasipništvu i bogaćenju odabranih. Simboli Bandićgrada danas su Arena Zagreb – koja će zajedno s operativnim troškovima u 27 godina koštati oko 250 milijuna eura – te prazno novoizgrađeno naselje Sopnica Jelkovec.
Tanku nadu on polaže u udruge građana koje protestiraju protiv otimanja gradskih trgova, ali one zasad bilježe isključivo poraze. Profesor Filozofskog fakulteta Dean Duda kaže: – Bojim se da Zagreb ne diše dobro. Koliko god si mi tepali, Zagreb je slika hrvatskog kapitalizma, koji se svodi na goropađenje i uništavanje.
Svoje moralno dno Grad je dotaknuo uvođenjem financijskog cenzusa u vrtiće. Za istu uslugu jedna djeca će plaćati, primjerice, dvjesto, a druga osamsto. Takav je današnji Zagreb, kaže Duda. Od zagrebačkih simbola, ako ne računamo katedralu, Sljeme, zgradu HNK i slična »neuništiva« obilježja grada, preživjela je još samo »špica«.
Zaogrnuti mirisom kobasica iz obližnjih montažnih brvnara, Zagrepčani svakodnevno marširaju strogim centrom u kojem je sve teže naći uličnog svirača.
