Da je netko računao prosjek godina posjetitelja maksimirska sijela, garant bi prosjek bio iznad 70 godina. Ništa umirovljenicama i umirovljenicima nije bilo teško, ni gurati se za sadnice što ih je dijelio Pravaški blok, ni pričekati da im gradonačelnik dade koji karanfil
ZAGREB Prvi maj je, praznik rada. Evo i ove godine ga na žalost slavimo u ozračju krize, u situaciji kada mnogi nemaju prilike raditi i kada na žalost neki koji rade ne dobivaju plaću. Mislim da je naš najvažniji zadatak otvorit nova radna mjesta, pokrenuti jedan novi ciklus i zapravo učiniti ono što se očekuje, potaknuti nove investicije i privući one koji mogu zaista otvorit nova radna mjesta – kazao je pripadnicima sedme sile predsjednik Republike Ivo Josipović, prije nego je krenuo u tradicionalni obilazak građanstva nazočnog tradicionalnoj zagrebačkoj prvomajskoj fešti, onoj što je Grad Zagreb organizira u Maksimiru, tamo gdje su prošle nedjelje blagoslov dobili kućni ljubimci.
Čast predsjedniku koji među narodom očito kotira iznimno dobro kad se toliko s njim žele slikati, no pravi razlog hodočašća makismirskog nisu ni prava radnika, ni predsjednik, već – grah! Redovi su se oko kazana stvorili prije 11 sati usprkos vrućini, dijelilo se 50.000 porcija, a ako ima nekog da mu je želja spraviti graha za toliko ljudstvo, neka mu bude na pameti da mu za »Grah a la Bandić« treba; 6.6 tona graha, 3.5 tona kobasica, 1.3 tone pancete i 2.5 tona vratine! – Je li dobar? – pitamo gospođu što blaguje, dok joj društvo čini brko s cigarom u ustima.– Odličan – odvraća ona. – Može li koja rečenica – pitamo.– Ne može! Zar ne vidite da ja jedem, a on puši! – ispraši nas gospođa.Ne diraj građanina dok srče svoju porciju graha, lekcija je broj jedan naučena za šetnje makismirskom feštom. Nije, brate, ni pristojno vući za rukav čeljad koja ili jede, ili preljeva grah iz kartonskih porcija u zahrđale lončiće da ga doma nosi. Ali, od velike priče nije bio čak ni barba s tradicionalnom drniškom kapom na glavi i s diplama pod miškom!?– I nećete nam ni ime kazati!?– Tko to pametan danas ime govori – veli starina.– Ali, nema vas puno da diple nosate?– E, kad same neće da odaju – otpravi nas starina. Tek dodade kako je naučio diplit daleke 1958. godine, kako poštuje svaki blagdan pa i Prvi maj, te kako mladost interesa za svirku ovakve vrste nema. Inače, diple su od jareće kože.Da je netko računao prosjek godina posjetitelja maksimirska sijela, garant bi prosjek bio iznad 70 godina. Ništa umirovljenicama i umirovljenicima nije bilo teško, ni gurati se za sadnice što ih je dijelio Pravaški blok, ni pričekati da im gradonačelnik dade koji karanfil. Na trgu među sindikalistima nisu bili, jer su, kako nam rekoše, prestari. Marko, Jure, Fran i ostatak družine sredonjoškolaca što već drugu godinu zaredom dolazi kusati grah, zato su mladi, ma svejedno na trgu nisu makar da im se tamo budućnost kuje.– Nema od toga svrhe – veli jedan. – Za sve je kriva država, nismo mi – kazuje drugi. – Država krade novac penzionerima i zato ih je danas ovoliko ovdje – veli treći. – Država se vadi iz govana, ljudi se vade iz govana, a mi tučemo po grahu – zaključuju sva trojica. Teško im se jedino složiti oko vlastite im budućnosti. Pa dok ih pola vjeruje kako će ulazak Hrvatske u EU makar mladosti donijeti nekog dobra, druga polovica ne dvoji kako će, čim završe školovanje, put Novog Zelanda. Elem, mladost je ili jela grah, ili prosvirala u razne instrumente ne bi li zaradila koju kunu. Starost je ili diplila u diple, ili lovila za rukav ministra rada i mirovinskog sustava Miranda Mrsića da mu napomenu kako bi veće penzije. Mrsić bi im prišao, oni bi se učas raskrabili da bi na kraju zadovoljno i obostrano zaključili kako jesu mirovine male, ali zato ova vlada neće dat da niže padnu dok se situacija ne poboljša da mogu i put gore!– Ne damo! – viknuo bi Mrsić.– Ne damo! – zadovljno bi mu odvratio na to ‘narod’. E, da grah je, kažu, bio dobar. Jedino se, po ocjeni najgladnjijih sporo dijelio. – Valjda će ga podijeliti do večeri u p.m. – reče ljutito jedan od nazočnih. Eto ga na! Nije se još rodio tko bi svakom ugodio, koliko god tona koječega da je zamješao u tih 50.000 porcija.
