Bio je, kaže, zaljubljen u svoje zagrebačke roditelje, oni u njega još više. Takvu dobrotu ne možete niti zamisliti! Držali su me poput kapi vode na dlanu, kupovali mi, jer su si štošta mogli priuštiti, najbolje stvari. Prvi sam u ulici imao krasan talijanski bicikl…Cijelog svog života nisu, međutim, moje posvajanje niti spomenuli, niti sam se ja, nakon što mi je susjeda ono natuknula, usudio pitati. Sama pomisao na takvo nešto bila je eliminirana. Moguće je da je za moje posvajanje znala cijela kuća, samo ja nisam, zaključuje Branko, koji se sjeća i novogodišnjih čestitki koje je njegovoj obitelji slao Šafarić, upravitelj dječjeg doma u Ilici, iz kojeg su Branka uzeli, i čiji se potpis nalazi na dokumentu kojim dom potvrđuje odlazak Branka kod Horvatinovićevih. Zašto čestitke, i o kakvom se prijateljstvu radilo, pita se Branko. 

   

   Zašto baš mene 

   

    U domu za kozaračku djecu u Ilici proveo sam samo jedan dan, jer su me već navečer, a ujutro sam dopremljen, uzeli Horvatinovići u Preradovićevu. Zašto baš mene, od stotina i stotina djece koja su se tamo nalazila, zašto istoga dana kad sam u dom stigao, zašto u vrijeme dok su na Zagreb padale bombe, i od Preradovićeve je do doma trebalo dosta hodati? I zašto obitelj koja je već imala 16-godišnju kći? Navodno sam ja, to sam posredno doznao, iz Broda dopremljen prvo u obitelj koja je stanovala kat iznad našeg, a onda su se moji za mene zainteresirali, stavili me na samo jedan dan u dom kako bi me tamo registrirali, i službeno zatim usvojili. Davno mi je kći te druge obitelji, susjeda, dok smo bili manji, rekla da sam ja usvojen. Ništa, međutim, kod kuće nisam pitao, priča prof. Horvatinović.

    »Brankov medaljon« mogao bi biti naslov ove naše, uistinu filmske priče o Branku Horvatinoviću, 69-godišnjem profesoru povijesti iz Zagreba, koji je do svoje 54. godine mislio da je sin Slavice i Branka Horvatinovića starijeg – kako kaže, najdivnijih roditelja na svijetu. Držali su ga poput kapi vode na dlanu, no nikad mu nisu otkrili tko je zapravo, ako su to uopće znali, kao ni činjenicu da su ga usvojili. Branko drugih sjećanja nema, osim da je djetinjstvo, najljepše na svijetu, proveo u Preradovićevoj. Njegova potraga za prošlošću, sjećanjima i vlastitim porijeklom, ujedno i agonija zbog spoznaje da zapravo ne zna tko je i čiji je, počinje prije petnaest godina, nakon smrti majke Slavice, majke koja mu to zapravo biološki nije bila, jednako kao ni otac Branko, koji je umro prije nje. 

   Kalvarija nakon šoka

»Pomozite mi da nađem svoje roditelje…«, stoji u pismu, na engleskom jeziku, na koje smo, sasvim slučajno, naletjeli na internet stranici jedne američke organizacije koja ljudima poput Branka, rođenim u vihoru Drugog svjetskog rata, pomaže pronaći roditelje, bilo kakvu rodbinu. U imeniku nalazimo profesorov broj, dogovaramo sastanak u njegovom domu na zagrebačkoj Savici. Sjedamo za stol, na kojem je gospodin Branko već pripremio podeblji fascikl, prepun petnaestogodišnjeg truda. I medaljon, mali medaljon s kojim započinje priču… 

    – Kad je, nakon oca, i majka Slavica umrla prije petnaest godina, naslijedio sam njenu »zlatninu«, zapravo tek nešto malo pravog nakita i bižuterije. Unutra je bio i ovaj medaljon na koji nisam obraćao puno pažnje. Nisam, sve dok mi sestra Branka (kći usvojitelja op.p.), od mene starija 14 godina, nije, samo taj jedan jedini put, i nikad više, kazala kako sam ja usvojeno dijete, čija je majka bila Židovka, a otac časnik, i dala mi jedan stari, žuti papir… Tu je, nakon šoka, krenula moja kalvarija i potraga za vlastitim identitetom. Traje i danas, jer sestra, koja očito nešto zna, nikad poslije više ni riječi nije o tome progovorila, pravdajući se kako se »ničeg ne sjeća«, započinje svoju priču profesor Horvatinović. 

    Medaljon na malome Branku, na lančiću, visi na prvoj njegovoj poznatoj fotografiji, snimljenoj odmah nakon što su ga Slavica i Branko Horvatinović, tog siječnja 1945. godine, uzeli k sebi u Preradovićevu ulicu u centru Zagreba. Na jednoj je fotografiji sam, ima otprilike godinu i pol dana, a na drugoj je pak sa 16-godišnjom sestrom Brankom, koja mu to zapravo nije. Nakon fotografiranja, lančić je skinut s njegovog vrata, i spremljen, daleko od njegovih očiju, i srca. Nikad ga više, do smrti majke Slavice, nije vidio, niti se pitao gdje je lančić sa slike. Nakon što mu je sestra otkrila da je usvojen, dala mu stari dokument i majčinu zlatninu, Branko uzima medaljon i počinje o njemu razmišljati, povezujući ga s dokumentom kojeg mu je sestra šutke stavila u ruke. 

   Brod na Savi 1945.

Na jednoj unutrašnjoj strani Brankovog medaljona ugraviran je ženski lik, na drugoj pak strani, onoj s udubinom, nedostaje fotografija, vjerojatno mali portret koji je, vidi se po ogrebotinama na metalu, nožićem ili nekim drugim oštrim predmetom silom izvađen van. Na vanjskoj strani medaljona, pak, ugraviran je možda jedini Brankov dodir s pravim porijeklom: »Karl, 28.XII.1907.« 

    U starom dokumentu, kojeg mu je sestra, bez ikakvih pojašnjenja, dala, a očito su ga od Branka brižno sakrivali, stoji pak svjedočenje izvjesne Bosiljke Burudžije dano Gradskom poglavarstvu Broda na Savi Nezavisne Države Hrvatske, danas Slavonskog Broda, 2. siječnja 1945. 

    »Pristupa nepozvana Bosiljka Barudžija, domaćica iz Ulice Ferde Livadića i daje u zapisnik slijedeće: Ja sam prije mjesec dana išla svojim poslom u grad i pred Crkvom Sv. Stjepana u Brodu sretne me nepoznati čovjek i ženska s malim djetetom i zamole me da im malo pripazim na dijete, a oni da idu župniku radi vjenčanja. Ja sam dijete preuzela i čekala da se isti vrate, ali nikako ih nije bilo. Nakon duljeg vremena i čekanja uputila sam se u župni dvor i zapitam župnika da li je kod njega bio časnik/satnik sa jednom ženskom radi vjenčanja. Naš mi je župnik odgovorio da kod njega nisu uopće bili. Ispričala sam mu da su isti meni dali da im pripazim na dijete jer oni idu u župni dvor radi vjenčanja. Gospodin župnik mi je rekao da pričekam, možda dođu. Ja sam čekala i čekala, nisam ih ni do danas mogla pronaći pa je tako dijete meni ostalo na teret. Pošto sam ja vrlo siromašna i suprug mi se nalazi u vojski, molim da se dijete primi u bilo koje sklonište, jer ga ja ne mogu držati. Staro je oko godinu i pol, ne znam mu ni imena ni prezimena, ja ga zovem Braco…« Potpisa Bosiljke Burundžije na dokumentu nema, samo navod kako je njeno svjedočenje istinito.   

Svi rođeni 10. travnja

Na poleđini dokumenta, s datumom 6. siječnjem iste te 1945., NDH-ov Zavod za odgoj gluhonijeme djece u zagrebačkoj Ilici, u koji se smještalo, između ostalih, i kozaračku partizansku siročad, potvrđuje kako je dobio na skrb 18-mjesečno muško dijete iz Broda na Savi te ga daje na skrb Slavici Horvatinović iz Preradovićeve ulice. Malome Branku, koji sad ima majku i oca, određuje se datum rođenja, isti kao i ostaloj djeci iz tog doma – 10. travanja, u njegovom slučaju, 1943. 

    S tim dokumentom i medaljonom u ruci, 54-godišnji Branko prije petnaest godina kreće u potragu. Kako mu je sestra rekla da je njegova prava majka bila Židovka, odlazi na Židovsku općinu u Zagreb, i tamo mu potvrđuju kako je izgravirani ženski lik u medaljonu zapravo lik Sare, pramajke svih Židova. Stari zagrebački zlatari posvjedočili su mu, kad se o medaljonu raspitivao, da su ga sigurno izradili bečki majstori. 

    Povijesničar svom dušom, Branko nastavlja svoju životnu potragu, i s vremenom otkriva kako je na datum s medaljona, 28. prosinca 1907., u Osijeku, uistinu, rođen jedan Karl, Karl Brachman, čiji je rodni i krsni list kasnije tamo i izvadio. Taj je Karl bio Nijemac, sin folksdojčera Ivana Brachmana i Čehinje Karoline Brachman, rođene Prohaska. Oni su iz Beča davno stigli u Osijek, kupivši kuću u Reisnerovoj ulici. Roditelji su ostali u Osijeku, a mladi se Karl, u svojim ranim dvadesetima, vratio natrag u Beč, gdje su također imali veliku kuću, i tamo se, u Beču, 1938. godine oženio sa Karolinom Frerder. 

    – Jedne sam godine sa svojim maturantima putovao u Beč. Iskoristio sam priliku, pa pronašao ulicu, a onda i kuću Brachmanovih, u kojoj su prije preseljenja u Osijek živjeli i Ivan i Karolina, Karlovi roditelji, a onda, sa svojom suprugom Karolinom, i Karl. Ne možete ni zamisliti koliko mi je srce lupalo kad sam na poštanskom sandučiću, a onda i na jednim ulaznim vratima, ustanovio da tu i dalje ima Brachmanovih! Kucao sam, zvonio, nitko nije otvarao, tek su se za koju minutu otvorila susjedna vrata, iza kojih su provirili jedna gospođa i njezin sin, koji su mi kazali kako je stara gospođa Brachmann, Karlova supruga Karolina, u svojoj 95. godini, preminula tjedan dana ranije! Možda je ona bila moja majka, pomislio sam, osjećajući kako mi izmiče tlo pod nogama…«, nastavlja priču gospodin Branko. Susjedi Brachmanovih u Beču uputili su ga na gospođu koja se o staroj Karolini brinula zadnjih dvadesetak godina.   

Karlov kraj u Normandiji

– Malo po malo, zahvaljujući toj gospođi i dokumentima koje sam u međuvremenu dobio, neke sam kockice uspio složiti, no moja potraga nije okončana. Karl Bachman se, naime, u Beču priključio nacistima, a onda je, kao SS-ov časnik koji dobro govori hrvatski jezik, 1941. poslan prvo u Pavelićev Zagreb, a zatim u rodni Osijek, gdje su mu živjeli, u Reisnerovoj ulici, i roditelji. Njegova supruga Karolina ostala je u Beču. Prema dokumentima koje sam uspio dobiti iz Berlina, Karl je tijekom savezničkog iskrcavanja 1944. godine ranjen u Normandiji, a zatim je, kažu službeni njemački dokumenti, tako ranjen digao na sebe ruku. Kako sam doznao da je njegova supruga u Beču imala dobre veze, ostaje nejasno zašto je iz tada još uvijek mirnog Zagreba, odnosno Osijeka, ’44. poslan u Normandiju, i je li moguće da se radilo o svojevrsnoj kazni…, priča prof. Horvatinović, napominjući kako je za Karlovog boravka u Osijeku od ’41. do ’44. tamo možda dolazila i njegova zakonita supruga iz Beča, pa onda i doznala što nije smjela doznati. 

    – Tko zna, možda je otkrila njegovu vezu, sa Židovkom, s kojom se, makar već oženjen, Karl naumio i vjenčati jer su imali dijete, mene, a onda su, po ulasku u crkvu, ukoliko je svjedočenje Bosiljke Barudžije točno, netragom nestali…“, nastavlja. Kako kaže, zakonita supruga Karlovo je tijelo sahranila u Beču, dvije godine kasnije, 1946., rodila je djevojčicu, a muško dijete sigurno nije imala, posvjedočila je Branku njena dugogodišnja domaćica, ipak mu ne otkrivši ime i adresu moguće polusestre.   

Pavelić ga poslao u Šid