Kao horda nasrtljivih voajera, u spavaću sobu Miroslava Krleže nagrnula  je jučer grupa posjetitelja koji su  lukavo iskoristili priliku da na dan piščeve smrti besplatno posjete njegov stan na Gvozdu i da im agilni vodič pomogne usmjeriti stihijski raskuštranu znatiželju na ono bitno. Iz prostorije u prostoriju velikog stana u kojem su Bela i Miroslav Krleža proveli trideset godina, pola svog bračnog vijeka, grupu je vodila kustosica Vesna Vrabec, strastveno pripovijedajući o životu najpoznatijeg para intelektualaca u zagrebačkoj kulturnoj povijesti.

– Hodajuća enciklopedija!, šapnuo je netko, zadivljen količinom informacija kojima je Vrabec popratila veći dio od 1.075 predmeta, koliko ih broji zbirka. Među njima su slike, skulpture, fotografije, predmeti umjetničkog obrta, tekstil, stilski namještaj i ostali dijelovi pokućstva i inventara, a ostavštini pripada i oko 4.300 knjiga i časopisa. Zbirkom upravlja Muzej Grada Zagreba.

S puno entuzijazma ušetali smo u predvorje, koje je Bela prenamijenila u blagovaonicu i vitrine napunila kovanim posuđem i porculanom prema kojemu je gajila kolekcionarsku ljubav. Svaki detalj u stanu ima svoju priču: Generalićeva slika sela zametenog snijegom, ovješena na zid kod ulaza, govori o Belinoj pomodnosti: kad ju je dobila na poklon, nije u njoj vidjela posebnu vrijednost pa ju je spremila u ladicu, a na zid ju je stavila kad je od prijateljica načula da su naivci u modi. U blagovaonici punoj umjetnina voljela je primati goste, ali ne prevelika društva nego parove. Prostorija koja dijeli njezinu sobu od Krležina salona, bila je poznata kao »žuta soba«, zbog buketa žutih ruža koje je primala od gostiju.

Iz sobe u sobu, onaj početni veseli entuzijazam grupe je polako splašnjavao. Puno je sjete u atmosferi ovog prostora u kojemu je vrijeme konzervirano u precizno sačuvanom razmještaju komoda, položaju klavira za kojim je Bela katkad voljela svirati i malog radija na kojemu su se u večernjim satima slušale vijesti iz svijeta, u črčkarijama za Krležinim velikim drvenim stolom za kojim je napisao »Zastave«. A posljednja soba, ona s Belinim štakama i Miroslavovim štapovima za hodanje, s njezinom osmrtnicom i njegovom rukom pisanom obavijesti kojom »drugovima, znancima i prijateljima« javlja da je preminula njegova jedna i jedina Bela – gotovo da slama srce turobnom gundulićevskom mišlju o tome kako »sve prohodi, sve se dune«. Utješno je što Krležini nastavljaju živjeti u memoriji grada i što se svakog utorka, kad je stan na Gvozdu otvoren za publiku, okupi dovoljno posjetitelja da zakrče Belin šarmantni salon za primanja.