Ivan Krapić je osvajanjem naslova svjetskoga prvaka u Budimpešti ušao u povijest riječkog vaterpola, ime mu je zlatnim slovima upisano zajedno sa slavnim sugrađanima, prethodnicima Zoranom Rojom, Samirom Baraćem i Igorom Hinićem, koji su se okitili najsjajnijim odličjima na najvećim natjecanjima, Olimpijskim igrama kao i na svjetskom prvenstvu.

Davni su dani od prije gotovo dva desetljeća kada je tadašnji dječak od devet godina, a sada iskusni vaterpolski centar rođen 1989. godine, načinio prve zaveslaje u bazenu. Samo u snovima mogao se nadati da će mu omiljeni sport donijeti takva zadovoljstva, teško je mogao pretpostaviti da će biti među onima koje će dočekati silno razdragano mnoštvo od desetak tisuća ljudi na zagrebačkom Trgu bana Josipa Jelačića.

– Ma kakvi, nisam se mogao nadati nečemu ovakvome. Sjećam se dočeka vaterpolista 2007. godine kada su bili prvaci svijeta u Melbourneu – kaže Ivan Krapić nakon pobjedničkog budimpeštanskog niza i zagrebačkog slavlja s navijačicama i navijačima. Riječki vaterpolo u reprezentaciji je bio zastupljen i s bivšim trenerom »primorjaša« Igorom Pezeljom, članom stručnog stožera reprezentacije.

– Tko je mogao zamisliti da ću doživjeti ovako nešto, praktički isto kao ona generacija koja je osvojila naslov svjetskih prvaka prije deset godina.

Zagrebački trg je disao sportski, vaterpolski, na njega su se slili oduševljeni ljudi sa svih strana želeći podijeliti radost i čestitati onima koji su im prethodnih dana priredili tako puno zadovoljstva.

Doček za pamćenje

– Bilo je zaista super. Ljudi su nas zbilja srdačno dočekali. Bilo je izuzetno. Oduševili smo se kako su nas ljudi došli pozdraviti. Vidjelo se koliko im je značio naš uspjeh već samom činjenicom što su nas došli pozdraviti u tolikom broju. Bili su s nama i u Budimpešti. Kada smo u finalu izašli na bazen, među osam tisuća navijača vidjeli smo tristo-četiristo hrvatskih navijača koji su potegnuli do Budimpešte da bi nas došli bodriti. Stigli su i neki iz Rijeke koje poznajem. Vidio sam i zastavu na kojoj je pisalo Crikvenica. Svima njima je stalo do nas, a u svemu tome samo prvenstvo nije moglo završiti bolje nego ovako, da pobjedom i zlatom na neki način zahvalimo svima njima.

Hrvatski vaterpolisti pobjedničkim su nizom zaista uzvitlali valove, podigli su zanimanje hrvatske sportske javnosti kao da je riječ o nogometašima. To na svoj način najbolje govori o njihovom podvigu u Budimpešti.

– Na prvenstvo smo otišli svjesni svoje kvalitete, no pored onakvih ekipa nismo mogli reći da idemo osvojiti zlatnu medalju. Među sobom smo znali da vrijedimo. Uz ostalo, znali smo da imamo vrijednost za medalju, kao što sam, uostalom, i najavio prije prvenstva. No, koja će to biti medalja, to nismo znali, pogotovo jer smo znali da imamo najteži mogući ždrijeb. Već u četvrtfinalu išli smo na poraženog iz duela Mađarske i Italije. Tu smo već pred sobom imali veliki zid, međutim, poslije utakmice s Talijanima, kada smo vidjeli da vrijedimo i možemo te da posjedujemo širinu klupe i da je ta igra iz utakmice u utakmicu sve bolja, ohrabrili smo se.

Navijači

To ohrabrenje se osjetilo u polufinalnom duelu s bivšim svjetskim prvakom, Srbijom.

– U tom smo polufinalu stalno bili blizu, nakon čega smo poveli u posljednje tri minute i susret priveli kraju. Samim time smo znali da smo momčad koja može osvojiti zlatnu medalju čak i s Mađarima, koje će »nositi« 8.000 ljudi i koji su do finala igrali fantastično, poletno. Kada smo ih gledali, znali smo se zapitati da li uopće treba igrati protiv njih. Tako je to izgledalo, ali od početka je u finalu postojala samo jedna momčad, a to je Hrvatska.

Ovu reprezentaciju je na Svjetskom prvenstvu »uhvatio gušt« na favorite. Još u polufinalu je eliminirana Srbija, »papirnati favorit«, koijem su davani puno veći izgledi za finale.

– Srbi su bili dosad nerješiva enigma, ne samo za nas, nego za sve. Osvojili su sva natjecanja od 2014. godine dosad. Stvarno su moćni, a tako su i djelovali tijekom prvenstva. Međutim, došlo je to polufinale u kojem smo s njima igrali »gol na gol«, pri čemu su oni bili u prednosti, ali smo im puhali za vrat. Polovicom treće četvrtine vidjeli smo da ih je počela hvatati nervoza budući da su prethodno završavali utakmice već u drugoj četvrtini. Sad im se dogodilo da polovicom treće četvrtine nisu stekli nikakvu prednost. Kada smo izjednačili u posljednjoj sekundi te četvrtine na njihovoj se klupi osjetila nervoza. U posljednjoj dionici smo vidjeli da više nisu imali svježine i ideja u napadu. Mi smo stisnuli u obrani, bili smo pametni, smireni do kraja. Poveli smo prvi put golom Ante Vukičevića, a poslije je Maro Joković to završio. Ući u finale nakon te velike pobjede dalo nam je dodatnu snagu i podstrek.

Hrvatsku su u napadu nosili blistavi potezi pojedinaca, poput Sandra Sukna, Javiera Garcije, Mare Jokovića ili nekog četvrtog. U finalu je, međutim, napad kalibra onog mađarskog limitiran na samo šest golova, što govori o teškom fizičkom kolektivnom radu momčadi.

Obrana

– Ne kaže se uzalud da se obrana ne igra, nego da se obrana radi. Tu smo napravili posao na čelu s Markom Bijačem. Naši bekovi su odgurali od gola njihovog centra Haraia. Zaustavili smo Denesa Vargu, bio je cijelu utakmicu bez postignutoga gola. Dobro je cijelu utakmicu čuvan i Vamos koji je tek pri kraju dao dva gola. Natjerali smo ih da odgovornost preuzimaju neki igrači koji to inače ne rade. Njima je sve to bilo iznenađenje, nisu znali kako se postaviti. Puno nam je značio onaj šok na početku kada smo poveli 4:0. Oni su se, istina, vratili na 4:4, ali su se pritom izuzetno potrošili, to se vidjelo pogotovo kada smo se ponovno odlijepili s dva gola. Kada su se ponovno približili, Sukno ih je presjekao golom.

Krapića je »krenula karta«, nakon što je bio kapetan povijesne trofejne generacije »primorjaša«, dobio je veliku zadovoljštinu i na najvišoj svjetskoj razini.

– Lani sam osvojio olimpijsko srebro, sada i titulu svjetskoga prvaka, sve što se samo može poželjeti. Godinama sam u reprezentaciji bio »prvi ispod crte«, uvijek sam ispadao. Sada sam se ustalio i imam dvije medalje, od čega je jedna zlatna. Nemam reći što drugo nego da sam presretan.