Nova knjiga povjesničara dr. Miroslava Akmadže s Hrvatskog instituta za povijest naslovljena »Franjo Kuharić. Kardinal i vlast« velika je biografija kardinala Kuharića, ali i više od njegove biografije. Istraživanja dr. Akmadže trajala su trinaest godina, a knjiga je nastala u sklopu istraživačkog projekta »Rat, žrtve, nasilje i granice slobode u hrvatskoj povijesti 20. stoljeća«.

U jednom razgovoru je objasnio da je bilo važno napisati ovu knjigu »da se sagleda, ne samo povijest Katoličke crkve u drugoj polovini 20. stoljeća i povijest života kardinala Kuharića, nego da se pogleda cjelokupno razdoblje života hrvatskog naroda od kraja Drugog svjetskog rata do Domovinskog rata i samostalnosti Hrvatske«. Rekao je, k tome, da bi bilo vrlo teško razumjeti povijest tih teških razdoblja bez kardinalove uloge u tome.

Osobnost i djelo kardinala Kuharića dr. Akmadža opisuje poznajući u cijelosti i osobni kardinalov dnevnik, koji, naravno, dodatno otkriva i oslikava njegovu osobu.

Zaokružena priča

Obimna je vaša knjiga o kardinalu Franji Kuhariću, a istraživali ste i pripremali je dugi niz godina. Recite nam ponešto o vašem istraživačkom radu o njemu i zašto je bilo važno napisati ovu knjigu koja je puno više od njegove biografije?

– Još prije nekoliko godina na predstavljanju svoje knjige »Katolička crkva u komunističkoj Hrvatskoj 1945. – 1980.« najavio sam kako namjeravam napisati knjigu o Kuhariću, s kojom ću zaokružiti priču o crkveno-državnim odnosima u komunizmu, jer on svojim radom i životom pokriva cijelo to razdoblje. Sustavno sam prikupljao građu, a kada su otvoreni arhivi Udbe, smatrao sam da mogu završiti tu priču.

No nedostajali su mi neki crkveni izvori, ponajprije Kuharićev osobni dnevnik.

​Odlučio sam od Nadbiskupskoga duhovnoga stola zatražiti uvid u dnevnik, iako sam bio skeptičan, s obzirom na to da Crkva nema baš praksu otvarati tako svježe i intimne izvore. Uz poduže čekanje ipak je stigao iznenađujuće pozitivan odgovor. Nadao sam se dnevniku barem za razdoblje komunizma, ali kada sam dobio uvid u cijeli dnevnik, promijenio sam plan i odlučio napisati knjigu o Kuhariću i njegovom odnosu s državnim vlastima sve do njegove smrti. Time sam zaokružio priču o crkveno-državnim odnosima u drugoj polovini 20. stoljeća koja, kroz priču o Kuhariću, zapravo donosi puno širi aspekt crkvenoga i političkoga života u tim burnim vremenima.

Znamo, kardinal Kuharić je bio velik čovjek, moralni autoritet, zaštitnik Crkve u vrijeme komunizma, neumorni branitelj kardinala Stepinca, važan u vrijeme Domovinskog rata i stvaranja suvremene Hrvatske, skroman čovjek i čovjek mira, branitelj ljudskih prava i dostojanstva. Kada sagledate njegov život i djelovanje, što vas u njegovoj osobnosti najviše doima?

– Dosljednost u etičnosti. Tu ne mislim samo na vjersku etičnost i odanost vjeri i Crkvi svim svojim bićem, nego i na etičnost u općem ljudskom smislu svakodnevnoga življenja. Iskrenost u komunikaciji s prijateljima i neprijateljima Crkve, bez kalkuliranja i diplomatskih gesta. Jasan i odlučan stav bez obzira na možebitne posljedice. Spremnost na obranu prava čovjeka i njegovoga dostojanstva, bez obzira na to o kome se radilo, vjerniku ili nevjerniku, katoliku, pravoslavcu, Židovu, muslimanu ili bilo kome drugome.

Teško breme

Knjiga ima 600 stranica i podijeljena je u dva dijela, a prvi ste naslovili »Kuharić i partija«. S kakvim se nedaćama susretao i na koji način nosio u tom teškom vremenu, kako neposredno nakon Drugog svjetskog rata kao mlad svećenik, tako i kasnije kada je Crkva bila u sakristiji, a on osobno kao pomoćni zagrebački biskup, pa zagrebački nadbiskup te kasnije kardinal smatran prijetnjom režimu?

– Ključan je početak. Odlazak mladoga svećenika Kuharića u župe gdje su mu prethodnici netom ubijeni, zatvoreni ili protjerani te skoro suđenje njegovom nadbiskupu i uzoru Stepincu, usmjerili su cijeli njegov budući život. Tih je dana i sam doživio prijetnje smrću i maltretiranje od strane službenika Udbe. To je bio svojevrsni životni test, ako to izdrži, sve će izdržati. I ne samo da je izdržao, nego je kao takav prepoznat i od Stepinca i od Šepera i od Svete Stolice, što ga je dovelo do biskupske časti. Nakon što je naslijedio nadbiskupa Šepera, preuzeo je tešku odgovornost, posebice u vremenu nakon hrvatskoga proljeća, ali nije posustao i uspješno se nosio sa svim nedaćama.

Dostupni su vam bili i kardinalovi osobni dnevnici.

– Dnevnike je počeo rukopisom pisati još kada je postao pomoćni biskup. Međutim to su bili samo povremeni zapisi s preskakanjima i od po nekoliko mjeseci. Kada je postao nadbiskup, shvatio je svoju odgovornost i ocijenio kako mora bilježiti sve što je važno radi svjedočanstva za buduće naraštaje. No, prvih godina ipak je znao preskočiti poneko razdoblje, dok je od osamdesetih te nadalje bio vrlo temeljit i opširan. I on se sam u svom dnevniku pred kraj života pita: »Hoće li ti sudovi (zapisani u dnevniku) biti strogo objektivni kad mogu biti i izraz časovitih raspoloženja i emocija? Ipak bih htio da i moja svjedočanstva bilješke budu makar mali prilog razumijevanju povijesnih zbivanja.« Naravno, ima tu puno intimnih misli i povjerljivih razgovora s pojedinim crkvenim osobama, koji su čisto vjerskoga karaktera, i oni nisu bili predmet moga istraživanja, već ih treba prepustiti teolozima.

foto Davor Kovacevic

Pišete da nije želio postati biskup. Približite nam i tu epizodu.

– Kuharić je prije imenovanja pomoćnim biskupom bio seoski župnik. Praksa je najčešće bila da biskupi budu već visokorangirani crkveni dužnosnici, vrlo često s doktoratima sticanim u inozemstvu. On, zbog zabrane komunističkog režima u tom vremenu da se školuju u inozemstvu, nije imao tu povlasticu. To je kod njega stvorilo strah da se neće moći nositi s biskupskom dužnošću, okružen istaknutim teolozima i uglednim crkvenim dostojanstvenicima. Istinski se opirao svome imenovanju za biskupa. Kad je iznio svoje strahove nunciju Cagni, ovaj mu je otprilike odgovorio: Sveta Stolica ne treba stručnjake, nego duhovne pastire. Na kraju je presudila poslušnost Svetoj Stolici. No, i kasnije, kada se susretao s nekim teškoćama, stalno je ponavljao kako bi bio najsretniji kada bi ga oslobodili tog teškoga bremena, i poslali u neku malu župu.

Stepinac i Tuđman

​Znamo da je hrabro i neumorno svjedočio o kardinalu Alojziju Stepincu.

– Svjedočenju o kardinalu Stepincu posvetio je najveći dio svoga duhovnoga djelovanja. U komunizmu je to bilo najosjetljivije pitanje. No, on je bio ustrajan i svakoga 10. veljače iz godine u godinu, održavao je mise zadušnice za Stepinca, na kojima je javno svjedočio njegovu nevinost i proturječio komunističkoj verziji. Državne su vlasti sve to pratile, činile na njega i druge biskupe pritisak da se s tim prestane i oštro prosvjedovale kod Svete Stolice. No on je ustrajao do kraja, dočekavši i njemu najznačajniji trenutak, proglašenje kardinala Stepinca blaženim. Stepinac mu je bio uzor, i u mnogim teškim trenucima, kod donošenja raznih odluka, postavljao bi si pitanje, što bi učinio Stepinac, te bi nastojao i on tako postupiti.

Naslovom »Kuharić i Tuđman« naslovili ste drugi dio knjige. Upoznati smo s mnogim njihovim protokolarnim susretima, no kakav je bio njihov odnos?

– Njihov odnos je bio kompleksan i imao je svoje različite faze. U vrijeme Tuđmanovog disidenstva rijetko su se susretali (uglavnom je Ankica Tuđman komunicirala s Kaptolom, ponajprije biskupom Đurom Kokšom). Tada se Kuharić zalagao za Tuđmana i ostale disidente, koji su često završavali u zatvoru, za obranu njihovih ljudskih prava. Tuđmana je posebno cijenio zbog njegove odluke da napusti vojnu i političku karijeru i posveti se proučavanju hrvatske prošlosti, što je značajno odudaralo od tadašnje službene priče. U vrijeme demokratskih promjena u Tuđmanu je prepoznao osobu koja je jedina u stanju dovesti Hrvatsku do samostalnosti i slobode, iako se nije u svemu s njim slagao. U vrijeme rata znao je Tuđmanu zamjeriti autoritarnost, ali i popuštanje međunarodnoj zajednici. Često je primjećivao i kako Tuđmanu nije lako donositi odluke u okolnostima izloženosti pritiscima sa svih strana. Nije se slagao s Tuđmanom oko politike prema Bosni i Hercegovini, ostajući ustrajan u stavu kako njena podjela ne dolazi u obzir. No, Tuđman je na to pitanje gledao s vojnoga i političkoga aspekta, i nikad nije isključivao ni tu mogućnost, samo ako bi sve strane na to pristale i ako bi to dovelo do mira. U zadnjoj fazi Tuđmanovoga života odnosi su bili iznimno dobri, a njihovi susreti više su bili posvećeni običnim životnim temama i duhovnosti. Konačna Kuharićeva riječ o Tuđmanu bila je pozitivna, uz konstataciju, da je imao i svojih nedostataka, ali da mu se mora priznati da je istinski ljubio Hrvatsku.

Hrvatski Wojtyla

Recite nam o ulozi i sudjelovanju kardinala Kuharića u borbi za samostalnost i međunarodno priznanje Hrvatske?

– U borbi za hrvatsku samostalnost Kuharić se nije htio politički angažirati niti je dopuštao da to Crkva čini, ali je isticao načelo – pravo naroda da se slobodno izrazi o svojim željama, međutim nikad na štetu drugih naroda. Što se tiče međunarodnoga priznanja Hrvatske, tu se zdušno zalagao ponajprije kod pape Ivana Pavla II., ali i koristeći svoja brojna poznanstva s mnogim svjetskim diplomatima. Bio je svjestan značaja Svete Stolice u tom postupku i neumorno je postavljao to pitanje, što se na kraju pokazalo opravdanim i uspješnim.

U tom smislu, a i uopće, kakav je bio njegov odnos s papom Ivanom Pavlom II.? Već ste rekli da je on naš Wojtyla.

– Mislim da ga s pravom doživljavam hrvatskim Wojtylom. Njihovi životi i životni putevi su slični, iako su završili na različitim crkvenim dužnostima, ali su oboje vrlo važne osobe i za Crkvu u hrvatskom i poljskom narodu, kao i općenito. Život u komunizmu pridonio je njihovom dobrom razumijevanju i međusobnom povjerenju. Kuharić ga je dobro upoznao i prije nego je izabran za papu. U svim teškim trenucima mogao mu se s punim povjerenjem obratiti i uvijek je nailazio na razumijevanje. Naravno, vrhunac su bili Papini posjeti Hrvatskoj, posebice u jeku ratnih zbivanja te proglašenje kardinala Stepinca blaženim. Papine riječi nakon Kuharićeve smrti jasno pokazuju koliko ga je dobro poznavao i koliko ga je cijenio: »On (Kuharić) se je – kako u vrijeme komunističke vladavine tako i u nedavnom mučeničkom razdoblju nacionalne povijesti – svim svojim silama zalagao za obranu slobode i dostojanstva hrvatskog naroda, spojivši blagost ljubavi i postojanu odlučnost pastira koji je odgovoran za stado. Kao čovjek posve predan Evanđelju, on je dosljedno svjedočio za Krista i vjernicima je u vrijeme teških iskušenja, kojima su bili izloženi hrvatski krajevi, neumorno ulijevao pouzdanje i hrabrost.«

Duhovna oporuka

Sjećamo se mnogih njegovih propovijedi, a pogotovo one u jeku Domovinskog rata u Petrinji 1991. godine. »Ako je moj protivnik spalio moju kuću, ja neću zapaliti njegovu! Ako je razorio moju crkvu, ja neću ni dirnuti njegovu, dapače, čuvat ću je. Ako je napustio svoj dom, ja neću ni igle uzeti iz njegova! Ako je ubio moga oca, brata, sestru, ja neću vratiti istom mjerom, nego ću poštovati život njegova oca, brata, sina, sestre.« Sigurno donosite puno i o tom dijelu njegovog djelovanja.

– U knjizi će čitatelji mnogo toga naći o tome i uvjeriti se kako to nije bila neka puka fraza samo u tom određenom trenutku, nego je to bila Kuharićeva misao vodilja tijekom cijeloga Domovinskoga rata. Svaki njegov postupak bio je usmjeren prema borbi za mir i protiv svake mržnje i osvete. Mora se priznati da su ga u tome slijedili i svi tadašnji hrvatski biskupi i u tom je razdoblju hrvatskoj Crkvi teško naći bilo kakvu zamjerku.

Konačno, pišete da je kardinal Kuharić ostvario svoje snove. Recite nam i o tome, ali i o njegovoj duhovnoj oporuci.

– Naravno, ostvario je i više nego je mogao zamisliti. Iako je njegov život bio popraćen mnogim teškoćama u razdoblju komunizma i Domovinskog rata, doživio je i mnoge radosne trenutke. Pao je komunizam, Jugoslavija se raspala, a Hrvatska postala samostalna i međunarodno priznata. Hrvatska je oslobođena, a papa Ivan Pavao II. ju je tri puta posjetio i kardinala Stepinca proglasio blaženim. U svojoj Duhovnoj oporuci Kuharić je svega toga svjestan i nada se kako će se to znati cijeniti. No, svjestan je da je kao čovjek i biskup znao i pogriješiti, te moli oprost od svih onih prema kojima je možda zgriješio, jer to nije činio s namjerom, nego vjerujući da čini dobro. Oporuku karakterizira i iznimna skromnost, koja se očituje i kroz njegovu materijalnu neimaštinu i želju za najskromnijim lijesom i pokopom.

Riječki kraj bio mu je u srcu

Možda se u knjizi bavite i kardinalovim vezama s Rijekom i uopće ovim dijelom naše zemlje?

– Kuharićevu povezanost s Rijekom i Riječkom nadbiskupijom treba gledati kroz prizmu njegove zdušne brige za cjelokupnu Crkvu i narod u Hrvatskoj. No, možda taj odnos treba ponajprije gledati kroz njegov odnos s riječkim nadbiskupom Josipom Pavlišićem. Bili su iznimno bliski, skoro vršnjaci, prolazili su u isto vrijeme slične probleme, posebice u odnosu s komunističkim vlastima. Čvrsto je stao u obranu Pavlišića u vrijeme najtežih napada na njega sedamdesetih godina prošloga stoljeća. Dolazio je na sva važnija crkvena događanja u Riječku nadbiskupiju na koja ga je Pavlišić redovito pozivao. Riječki kraj bio mu je u srcu kao i svaki drugi dio hrvatske zemlje.