Bolna stvarnost

Od metropole do provincije: Rijeka gladna i žedna međunarodnih priredbi

Igor Duvnjak

Foto: A. KRIŽANEC

Foto: A. KRIŽANEC

U nikada sivijoj sezoni, kada su iz lige ispali rukometaši Zameta, a rukometašice su pred ispadanjem, dolazak reprezentacije je sunčev sjaj među oblacima



RIJEKA – »Zašto voliš kišu?«, kaže čovjek prijatelju, a ovaj uzvraća: »Zato jer poslije nje dolazi sunce«.


Kamo sreće da se ta bjelodana činjenica dogodi i tolikim ljubiteljicama i ljubiteljima riječkog rukometa u nikada sivijoj sezoni, u kojoj su rukometaši Zameta već odavno ispali iz elitnog društva, a Zamećanke samo što nisu, izgledi su im kao klimavom zubu, u igri ih drži samo puka teorija.


U toj tmurnoj svakodnevnici riječkog rukometa dogodio se dolazak muške rukometne reprezentacije na Zamet, već sama najava utakmice Hrvatske i Belgije u kvalifikacijama za Europsko prvenstvo bila je itekakva najava razvedravanja. Ono se i dogodilo, dvorana je bila rasprodana puno prije utakmice, toliki ovdašnji ljubitelji sporta potvrdili su kakav je magnet već godinama izabrana hrvatska rukometna vrsta, susret je u riječkoj sportskoj svakodnevnici, koja je sve samo vedra ne, bio pravi sjaj sunca među tolikim oblacima u riječkim loptačkim sportovima.




Čovjek koji među onima rijetkima, uz roditelje i rodbinu igračica i igrača Zameta, dolazi u riječku sportsku ljepoticu, videći sve ono što se događalo prije utakmice i na samom susretu, mogao bi samo u nevjerici u stilu nezaboravnog Mladena Delića uzviknuti ono nikada zaboravljeno: »Ljudi moji, je li to moguće?!«.


Dugi redovi


Šušur i galama oko krasnog objekta počeo je doslovno satima prije utakmice, dok izbornik Goran Perkovac i njegovi izabranici nisu ni stigli na legendarni riječki rukometni brežuljak, u međuvremenu se taj neformalni »odbor za doček« samo širio. Bilo je već tada srce puno radosti tolikim dobronamjernicima, među inima i sveprisutnom, neumornom Borisu Konjuhu, čelniku ovdašnjeg Rukometnog saveza PGŽ-a i članu Upravnog odbora HRS-a. Dugogodišnji igrač i rukometni radnik cvao je od zadovoljstva gledajući što se to sve lijepo događa u njegovu gradu. Ugodne scene su se pak nizale jedna za drugom, u raznim se kuloarima još prepričavaju ovdje iako su se igrači raštrkali odgovarati na zadaće u svojim klubovima, uglavnom onim inozemnima.


Tolike su za pamćenje kao recimo ona koja je djelovala skoro pa nestvarno kada su pola sata i više prije utakmice ljudi strpljivo stajali u dugim redovima, pomičući se puževim koracima prema ulazu kao da se tu dijeli brdo delicija u neograničenim količinama. Ti isti, navijačice i navijači su se načičkali na tribine i napunili ih, od početka do kraja su doslovno bili onaj »osmi igrač«, grla im svakako promukoše dok su od prvog do posljednjeg zvuka sirene bodrili svoje miljenike na parketu. Ovi, istina, nisu blistali te su se skoro do posljednjih desetak minuta neočekivano morali izvlačiti iz matne pozicije, ali su uspjeli silnom požrtvovnošću na koju ju je itekako poticao onaj neprestani glasni huk s tribina, da bi na koncu svi zajedno stali u zbor zadovoljnih osvojenim bodovima nakon što je već ranije u Grčkoj izboren odlazak na Europsko prvenstvo.


Nula bodova


Izdanja reprezentacije ne obećavaju dobre vijesti s EP-a, ali to je u prvom redu problem tolikih odgovornih u reprezentaciji i onih oko nje, sve je to tema za neku drugu priču. U ovoj je protagonist ta divna kvarnerska publika, koja je nanovo dokazivala kako su Riječanke i Riječani gladni međunarodnih utakmica. Susreti u ligama koje su u odnosu na neka prijašnja vremena skoro pa trećerazredne kvalitete, jedva da zanimaju i »neposredne proizvođače«, igrače i trenere, a kamoli da će »široke narodne mase«, koja ne želi gledati bilo što.


Riječki loptački sport, nažalost, već duže vremena silazi s konja na magarca. Pogledajmo samo rukomet. Ispadanje Zamećana i vrlo vjerojatno ono Zamećanki, ekipa koje su, kao nikada u povijesti riječkog rukometa, ostvarile negativan i nenadmašiv rekord sa zajedničkim učinkom od nula bodova na koncu polusezone, samo se uklapa u sumorni mozaik riječkog, takozvanog vrhunskog loptačkog sporta u koji, srećom, ne spadaju samo nogometaši Rijeke. Razdoblje propadanja traje i traje, u ta smo se doba naslušali parola u stilu »Volim Rijeku«, sada su, srećom, malo utihnule. Cinik bi samo poručio neka je prestanu voljeti jer ta ljubav rađa plodovima koje nikome ne bismo davali kušati. Bolna je stvarnost da je Rijeka, jedna od nekadašnjih sportskih metropola bivše države, sada hrvatska provincija.