RIJEKA Veni, vidi, vici, stara je latinska poruka koja znači »dođoh, vidjeh, pobijedih«, opisujući pradavne uspješne pohode nepobjedivih rimskih legija. U stilu krilatice iz Cezarovih vremena, Riječanka Dejana Milosavljević je strelovito doletjela u Dansku na poprište Europskoga prvenstva i sa suigračicama iz koraka u korak doprinosila da ovo natjecanje bude najspominjanije u Hrvatskoj u predbožićnim danima, a osim što je ušlo u anale hrvatskog i europskog rukometa, svakako će biti još dugo evocirano u hrvatskim sportskim kuloarima.

PRIJATELJICE I RUKOMETAŠICE – Ivana Zugan, Dejana Milosavljević i Ivona Skorić/Foto M. GRACIN

Dejana, jedna od junakinja ove hrvatske loptačke priče, uspjela je dobiti dvije bitke, prvo s podmuklim nevidljivim neprijateljem, sveprisutnim koronavirusom, da bi se u brzini okrenula svojoj već godinama najomiljenijoj igrački, rukometnoj lopti, i u orkestru s ostalima svirala melodije od kojih je ovdašnjim mnogobrojnim zaljubljenicima u rukomet zastajao dah, sve do uspona na postolje.

– Nije baš da sam u nekoliko dana osvojila brončanu medalju – brani se Dejana od opaske da je filmskom brzinom postala jedna od hrvatskih sportskih junakinja, osvajačica brončane medalje na EP-u, prve u povijesti ženskog rukometa. – Izbornik me pozvao i došla sam, istina da je sve bilo ekspresno. Nažalost, nisam mogla od prvog dana biti sa suigračicama, ali naravno da mi je drago što sam se priključila i da sam pomogla koliko god sam mogla.

Trebalo je pritom nadvladati vidljive barijere, one fizičke, i nastupati na teškim utakmicama s kvalitetnim suparnicama bez one uvijek nužne aklimatizacije, na brzinu pronaći »pravu brzinu na mjenjaču« bez primjereno provedenih priprema. Sve to počevši od nastupa u pobjedi nad Njemačkom pa nadalje.

Dobar osjećaj

– Bilo je teško, ali bila sam uzbuđena, svakako i sretna što odlazim na Europsko prvenstvo, sve vrijeme sam imala dobar osjećaj.

Dejanu su, kao i suigračice, nosili valovi sreće i sve većeg samopouzdanja nakon što su pobjede stizale jedna za drugom.

– Poslije svake naše pobjede u ekipi je bilo pravo slavlje, trajalo je dok se god moglo i smjelo. Nakon toga smo vrijeme koristile za odmor i pripremu za iduće utakmice. To je bio krug u kojem smo bile, sve do ove posljednje utakmice s Danskom. Tako nekako je i u suvremenom sportu u kojem obaveze stižu jedna za drugom. Vremena za slavlje ima i nema, kako se proslavi jedna pobjeda, već se misli na novu obavezu.

Hrvatska je osim igračke kvalitete i fizičke čvrstine pokazala zavidnu mentalnu snagu u završnici. Trofejni hrvatski sportaši iz iskustva, naime, znaju kako je teško igrati za treće mjesto nakon poraza u polufinalu. Dejana i suigračice su, međutim, kao spužvom prebrisale poraz od Francuske i nadigrale Dansku u borbi za broncu.

– Mi smo uspjele, naravno, možda i zbog toga što nitko nije ništa od nas očekivao, niti smo mi postavile neki cilj pred sebe. Htjele smo uživati u svemu što smo postigle do tada i dati sve od sebe u utakmici za treće mjesto. Tako smo i napravile, uživale smo, dale smo od sebe i osvojile broncu.

U karijeri je kušala i »žuč i med«, ovo joj je svakako najveća rukometna poslastica u kojoj može guštati.

– Naravno da mi je ovo najveće zadovoljstvo u karijeri. Pred utakmicu su nas svi danski novinari i zapravo cijela država podcijenili, na neki način su nas čak i uvrijedili, tako da nam je to bio jedan dodatni motiv. Ovo je najveći i najljepši uspjeh u mojoj karijeri.

Doček

Suparničke ekipe studiraju jedna drugu, u tom nadmudrivanju im je tim teže prostudirati Hrvatsku, koja je u stanju osim šablonske igre ispričati i rukometni vic.

– Istina je da igramo drugačije, između ostalog i zato što igramo sa srcem.

Prilikom dodjele medalja Hrvatska je opet skrenula pozornost na sebe originalnošću, djevojke su se pojavile s krunama na glavama uz opće oduševljenje.

– Mi smo kraljice šoka, to nam je bio zaštitni znak i morale smo opravdati svoj nadimak.

Međunarodna zračna luka Franjo Tuđman u Zagrebu načekala se glasovitih gostiju, do jučer anonimne hrvatske rukometašice odjednom su postale vrlo tražene sugovornice, iako bi im se donedavno obraćao malo tko osim rodbine i nekolicine dežurnih kroničara.

– Bilo je malo čudno, čekali su nas novinari, da nema koronavirusa bilo bi puno više ljudi. Doček je bio jako lijep.

Nije to sve, u Dansku su otišle kao anonimke, a po povratku su otišle kod premijera Andreja Plenkovića.

– Kad sam odlazila u Dansku, nisam ni mogla pomisliti da ću po povratku otići kod predsjednika Vlade Andreja Plenkovića, ali to je život.

Uoči Božića i Nove godine zatvorena je lijepa knjiga hrvatskog ženskog rukometa, Dejana se kao i svaka vrhunska sportašica nada još mnogim lijepim pričama.

– Želim da je ovo samo početak jedne lijepe priče, da je to bajka koja će vrlo dugo trajati i da će naš ženski rukomet biti na višoj razini. Za blagdane svima želim da im se ostvari sve ono najljepše – poželjela je Dejana Milosavljević