RIJEKA Trsatski orao Ivan Stevanović spada u grupu sjajnih golmana Zameta koji su nosili i do danas nose dres hrvatske rukometne reprezentacije. Nema ga sada u dragom mu Puntu, čeka toplije dane, a rukomet mu je stalna zanimacija. Nakon duge i uspješne karijere, trener je golmana u juniorskoj reprezentaciji gdje je izbornik Krešo Ivanović – Kreha, svojevremeno također istaknuti igrač Zameta.

Stevanović, koji je čak devet godina branio za Zamet i za koji se i danas zanima, kao dječak je dugo i ozbiljno trenirao plivanje, pa neko vrijeme paralelno i rukomet za koji se na kraju odlučio jer je živio blizu dvorane, bazen na Kantridi ipak je na drugoj strani grada. Nakon Zameta je proveo dvije sezone u Poreču, jednu u slovenskom Krškom, a 2012. je prešao u Zagreb. Tek kao afirmirani reprezentativac išao je u inozemstvo, u švicarski Schafhausen. Pamti se ona 2016. godina i Europsko prvenstvo u Poljskoj, zablistao je kad je Hrvatska ganjala 11 razlike protiv domaćina i na krilima njegovih obrana došla do senzacionalne pobjede 37:23 za plasman u polufinale, te naposljetku brončanu medalju. Dotukao je Poljake, obranivši 13 od prva 24 udarca, čime je omogućio suigračima da utakmicu proslave kao »Čudo u Krakowu«, a sebi priskrbio nadimak »rukometni Stevie Wonder«.

Nekoliko mjeseci kasnije išao je na Olimpijske igre u Riju, nije došao do medalje, ali ostvario je svoj olimpijski san. Ima mediteransko srebro i europsku broncu iz Poljske, za koju se može reći da je jedan od najzaslužnijih. Kada je riječ o ovom EP-u, reprezentacija je sada ostala daleko od postolja.

– Dojma sam da smo u grupi zapravo igrali dobro s Francuzima, Srbima i Ukrajincima – smatra Ivan Stevanović. – Taj prvi dio je bio dobar za nas i dao nade da bi mogao kasnije rezultat biti dobar, a kasnije mi je teško reći s obzirom na sve te izmjene. Čuo sam se više puta s dečkima koji su bili gore. To je zbilja bilo, u najmanju ruku, nešto neobično. Pritom smo mi možda imali malo više nesreće i više ljudi koji su oboljeli od korone te smo morali više mijenjati nego druge reprezentacije. Sigurno da je njima bilo jako teško složiti ekipu, ljudi su se mijenjali kako je rečeno, »kao na kolodvoru«. No, bilo je tako i drugima, možda u manjoj mjeri. Osmi smo, i naravno da je rezultat loš za jednu reprezentaciju koja je uvijek među pet-šest najboljih. Možda smo u posljednje dvije godine izgubili ciklus dobrih rezultata, ali to je vezano uz puno stvari koje je, vezano uz koronu, teško objasniti.

Palicka

Stevanović za sobom ima dugu vratarsku karijeru, dobro zna kako je kada momčad zaziva vratarsku obranu. Hrvatski golmani na EP-u su često bili metama kritike.

– Nije ovo prvi put, ovo je već treće prvenstvo da se naglašavaju golmani. Oni su možda u nekim situacijama mogli bolje reagirati, ali da je to bilo nešto katastrofalno loše, nije. Imali smo tu neku nesreću, krenulo se u turnir s Pešićem i Matom Šunjićem, koji je u prva dva nastupa pokazao bolju formu pa je ispao zbog korone. Trebali smo onda ubaciti Pilipovića, pa je onda uskakao i pomagao Mirko Alilović. Bilo je malo konfuzno čija je koja uloga, a kod golmana je najvažnija mirnoća, onaj koji je prvi to mora znati i imati puno povjerenje trenera. Naravno da komentari medija sigurno ne pomažu. Sigurno da je moglo biti bolje, ali ne bih to nešto posebno kritizirao.

Golmani su na ovom prvenstvu i inače bili u prvom planu, kako zbog odličnih obrana, tako i zbog učestale taktike napadanja »sedam na šest«, kada jedna momčad igra bez golmana te daje priliku suparniku pucati u prazna vrata. Koristio ju je posebno švedski golman Palicka, u utakmici s Francuzima dao je čak tri gola.

– Palicka je dao tri gola u prvom poluvremenu s Francuzima, čak je u jednom trenutku bio i najbolji strijelac ekipe u tih prvih petnaestak minuta. Palicka je golman koji godinama brani na jednoj visokoj razini, isto kao i Landin, Gerrard, to su neki ljudi koji trenutačno mogu napraviti razliku. Neću reći da se u tih posljednjih desetak godina rukomet promijenio jer su golmani i prije mogli raditi razliku, ali čini mi se da danas s većom brzinom igranja i s puno većim brojem napada golman može preokrenuti utakmicu. Kvaliteta vratara diže kvalitetu ekipe.

Rukomet se potvrdio hrvatskim sportskim brendom, kako zbog prisutnosti medija, tako i po brojnim navijačima, koji su masovno hrlili u Mađarsku, zdušno su bodrili reprezentaciju u Szegedu i u Budimpešti.

– Reprezentacija je apsolutno popularna, uvijek smo mi imali podršku ljudi. Uvijek smo bili voljeni, a mislim da smo mi to uvijek vraćali, davali smo »više od sto posto« na terenu. Činjenica da su u teškim vremenima u reprezentaciju uskočili ljudi koji su se oprostili prije tri-četiri godine, puno govori. Ne znam bi li to bilo moguće u drugim sportovima. Sigurno da imamo nekakav kult reprezentacije. Uvijek smo se svi držali zajedno, da je poziv bio upućen bilo kome drugome, isto bi se odazvao. Vidimo onda da i ljudi to primjećuju, samim time vole nas i naš sport.

Prozivanje

Navijači navikli na dugogodišnje uspjehe hrvatske reprezentacije, sada su razočarani. Kroz godine bilo je velikih slavlja, ali i padova, no svaki put je uslijedilo ustajanje k novim uspjesima.

– Sigurno je da ćemo se podići, opet biti u borbi za medalje. Mi i sada jesmo među tih pet – šest najboljih reprezentacija na svijetu, ali da tako kažem, »situacija diktira stanje na ljestvici«. Ova vremena s koronom su nas više pogodila, mislim da će na idućim prvenstvima biti bolje. Uostalom, i sada smo na ovom prvenstvu dobili neke mlade igrače, na koje nismo niti računali. Ako budu svi zdravi, naravno da opet možemo biti dobri.

Naši su navijači međutim nestrpljivi, teško da bi imali strpljenja kao oni švedski, čija je reprezentacija, dugogodišnja velesila, čak dvadeset godina čekala europski naslov.

– Kao i u svim sportovima, tako i u rukometu, kod nas se odmah proziva, u Hrvatskoj nije lako izborniku niti u jednom sportu. Mi uvijek volimo reći da smo najbolji na svijetu, iako to možda nije uvijek istina. Nije stoga uvijek jednostavno raditi, ali takav smo narod. S jedne strane je to dobro, s druge strane možda nije. U svakom slučaju, gledajući prema naprijed, mislim da ćemo se ubrzo vratiti.

Za taj spominjani i željeni povratak prema vrhu trebat će itekakva pomoć golmana, sada kritiziranih i prozivanih.

– Sigurno je da imamo kvalitetu. Tu su i Mandić i Kuzmanović, golmani juniorske reprezentacije, koji su sada prvi put došli u veće klubove iz nižih liga. Njih su dvojica čak zanimljiva i kao par. U idućih desetak godina, čak petnaestak, mogli bi biti pred golom reprezentacije. Puno je stvari koje utječu na formu i na njihov rukometni put kroz klubove, ali gledali li se u ovom trenutku, njih dvojica su sigurno oni u koje bi trebalo ulagati i baviti se njima – zaključuje Ivan Stevanović pogledom u hrvatsku golmansku budućnost.