RIJEKA Riječani su se vratili vrelini Rujevice, u fokusu su dvije domaće utakmice, s Torshavnom u četvrtak i Lokomotivom u nedjelju. Sve je podređeno kolotečini treninga, ali i dobroj pripremi i analizi protivnika. Volje i želja ne nedostaje kod ove momčadi, jednako kao i dobrog ozračja koje je izgrađeno posebno kroz pet pobjeda i samo jedan poraz na otvaranju sezone.

Niko Janković istinski je predvodnik novog vala riječke nogometne mladosti, igrač koji je u prošloj sezoni već okusio sve čari Rujevice, a koji je novu otvorio na dojmljiv način. Igra sve zapaženije, pritom se smjenjuje s Frukom na mjestima lijevog krila i središnjeg ofenzivca iza prvog napadača. Niko će za koji dan, točnije 25. kolovoza napuniti 22 godine. Za početak svakako bi dobar dar bio prolazak Torshavna pa potom dobar rezultat s Lilleom s kojim se igra dan ranije.

Niko, Rijeka igra sve bolje i zapaženije, a zajedno s njom i vi kao važan kotač momčadi. Stigli su i golovi, sigurno izvodite jedanaesterce, opasni ste iz daljine… Koliko ste zadovoljni formom i učinkom?

– Imamo mladu i potentnu momčad. Šef i stručni stožer naša su najjača nevidljiva snaga na terenu. Ona vidljiva je Armada koja je naš dvanaesti igrač. Igramo dobro, s vremenom i utakmicama bit ćemo još bolji. Zadovoljan sam sa svim našim utakmicama osim onom protiv Hajduka. Mene su pak prebili »kao vola u kupusu«. Samo u prvom dijelu bilo je na meni šest ili sedam prekršaja. Od 18. minute na kvadricepsu mi je bila oteklina veličine jabuke. Ali dobro, moram priznat da su bili bolji i zasluženo pobijedili.

Koliko osjećate odgovornost kod jedanaesteraca? Djelujete hladnokrvno…

– Ma jedanaesterci su lutrija i izazov, čak bih rekao neka vrsta adrenalina. Puno sam ih zabio, ali i promašio u mlađim kategorijama. Odgovornost mora postojati, ali ako se promaši nije smak svijeta, to je sport.

Koliko pak vježbate udarce iz daljine, gol protiv Dukagjinija bio je malo remek-djelo?

– Kada sam igrao u limačima Dinama, nakon jedne utakmice prišao mi je i zagrlio me šef male škole, profesor Gabrijelić. Rekao mi je »ti mali, kako se ono zoveš, imaš top u nogama, zato se ne libi pucati«. Imao sam tada šest godina i kad sam došao doma, pitao sam svoje o kakvom to topu profesor govori. Odradio sam dosad mali milijun pucačkih treninga.

Tip ste igrača kojem ne gode pohvale samo zbog golova i asistencija, već i zbog defenzivnih zadaća. Jedna ukradena lopta ili presječen napad izgleda da vam također jako puno znače?

– Igrao sam kao 13-godišnjak u Vfb Stuttgartu na nekom turniru, mislim u Gaildorfu i bio najbolji strijelac. Sutradan me trener Frederic Gludink pozvao u svoj ured, ja ponosno došao i očekivao pohvalu. A on meni, kakav ja to nogomet igram i da ako ovako nastavim, mogu slobodno u neki individualni sport.

Pitao sam ga što je bilo loše, a on mi rekao skoro pa sve. Niko, koliko si lopti oduzeo, koliko si protivničkih napada prekinuo, koliko si prekršaja napravio, koliko si kilometara pretrčao…. Taj dan naučio sam da je momčad najvažnija i da se svaki igrač mora njoj podrediti. Kad već spominjem Stuttgart, samo da istaknem da smo novi igrač Hajduka Leon Dajaku i ja tri godine tamo dijelili svlačionicu.

Mama najsretnija

Rijeka je s Ivanovićem, Pašalićem, Frukom i vama dobila itekako zanimljiv mladenački napadački potencijal. Dojam je da je on u ovom trenutku najveći dobitak?

– Imamo vjerojatno najmlađu ofenzivnu postavu u ligi. S jedne strane to je dobro jer možemo trčati tri dana. S druge strane problem je nedostatak iskustva. Zato šef i pomoćni treneri jako puno vremena na treningu i analizama posvećuju nama. Detaljno i do sitnica savjetuju nas za sve taktičke varijante.

Imate i zanimljiv, voli se istaknuti, njemački štih. Ivanović, Pašalić, Galešić i vi ste igrali u Njemačkoj, stekli određene navike i profesionalni odnos prema radu. Koliko je bila važna ta životna škola?

– Dodao bih tu još i Petrovića iz Austrije. Najsretnija je moja mama jer opet »špreham« njemački, a skoro sam ga zaboravio, ha, ha… U zadnje vrijeme sve više Nijemce zanima što to mi imamo, a oni nemaju. Ali eto, njihove tri svete riječi su red, rad i disciplina.

Nije tajna da postoji posebno obostrano povjerenje s trenerom Sergejem Jakirovićem. Trener je puno utjecao i na dolazak nekih novih igrača. To je partnerstvo bilo dobitno u Zrinjskom, a sve je bolje i u Rijeci?

– Gotovo svim mladim igračima velika je muka i nevolja prebaciti se iz juniorskog u seniorski nogomet. Tako je bilo i meni. Prije dvije godine imao sam jedno loše iskustvo posudbe u Gorici. Nitko za to nije bio kriv, jednostavno nisam još bio spreman za Prvu HNL. Vratio sam se s posudbe u Dinamo II.

Tamo me dočekao dobri trener i dobri čovjek Damir Krznar. Kad sam mu rekao da imam poziv od Jakirovića, kojeg tada nisam poznavao, rekao mi je: »Niko, mislio sam oko tebe slagati momčad, ali ako te Jakir hoće, samo idi, on ima znanje i voli mlade igrače.« Otišao sam u Mostar i napravili smo povijesne rezultate sa Zrinjskim. Šef je vjerovao u mene, istrpio me je i uveo u seniorski nogomet. Ali ne samo mene, nego i druge mlade igrače i to je njegova veličina.

Kad je otišao u Rijeku, tražio je mlade i potentne igrače za svoj novi projekt. Jedan novinar me je tada pitao bih li došao u Rijeku kod Jakirovića, a ja sam onako iz srca odgovorio: »Za šefa bih u Rijeku došao i pješke iz Mostara.« Sve ostalo odradio je predsjednik Mišković.

Može se pročitati posljednjih dana i tjedana da dobar dio navijača Dinama žali za vašim odlaskom iz Maksimira i da su u klubu pogriješili. Kako na sve to gledate, ipak to su trenuci kad prorade emocije? I koliko ste zadovoljni što ste dio »riječke priče«?

– Vrijeme će pokazati. Kada dođem u Zagreb u svoje Trnje, prilaze mi mnogi znani i neznani ljudi. Često mi kažu: »Ako je netko zaslužio da se vrati u Dinamo nakon posudbi u Zrinjskom i Rijeci, onda si to ti.« Moram priznati da mi gode te pohvale. Ovo je Prva HNL i nema tu mjesta za puno emocija. Svi radimo svoj posao i dobro zarađujemo. I igrači i treneri i nogometni djelatnici. Netko taj posao zna raditi, netko ne zna. Rijeka i ja kliknuli smo na prvu i idemo jako dalje.

Zahora i Dinamo

Dario Zahora tvoj je menadžer, kako je došlo do suradnje?

– Skoro svi igrači već kao kadeti ili juniori biraju svoje zastupnike. Oni im u okviru svojih mogućnosti pomažu ponajprije savjetima, a onda i materijalno. Nije danas roditeljima lako platiti članarinu, kupiti kopačke, sportsku opremu, platiti individualnog trenera… Zahora mi je prišao u Maksimiru prije nekih pet ili šest godina nakon jedne utakmice i od tada se brine za moju karijeru.

Još je rano za prognoze, ali dojam je da bi prvenstvo moglo biti dosta izjednačeno?

– Naše prvenstvo ima kvalitetu. Onaj tko je izmislio ligu s 10 klubova i da se igra četverokružno napravio je genijalnu stvar za hrvatski nogomet. Vjerujem da će se voditi prava borba, kako za vrh ljestvice, tako i za ostanak. Bit će zanimljivo i uzbudljivo.

Konkurencija? Dinamo malo »kašljuca« u HNL-u, Hajduk se vidno popravio, Osijek prima jako puno golova… Vi djelujete nekako još najstabilnije.

– Istina, Dinamo »kašljuca«, ali tek je početak prvenstva i vidjet ćemo hoće li se to pretvoriti u kašalj. Osijek je za sada nepredvidiv. Puno golova daju i primaju. Žao mi je zbog njihovog visokog poraza u Turskoj. Hajduk? Oni su trenutno lovac i dobro im ide. No prvenstvo je dugo i ako ostanu na prvom mjestu, neminovno će postati lovina i tada ćemo vidjeti koliko zapravo vrijede. Rijeka je mlada momčad, imamo iza sebe grad, Armadu, cijeli Kvarner. Vjerujte, nema nikakvog pritiska. Što istodobno ne znači da nećemo ugrabiti visoko mjesto na ljestvici ako nam se ukaže prilika.

U četvrtak se očekuje da rutinski prođete Torshavn pa onda krenete u pripremu za Lille. Što očekivati, posebno kad je u pitanju Lille, a u godini kad je prošlo desetljeće od kad je Rijeka srušila Stuttgart i izborila skupinu Europske lige. Sigurno ćete skupo »prodati kožu« protiv favorita?

– Slažem se, bolja smo momčad od Torshavna i to moramo pokazati na terenu. Ipak, u sportu je sve moguće i zato ne smijemo podcijeniti suparnika. U mojim Hrvacama postoji izreka »ne pali roštilj dok je zec u šumi«. Zato za sada pustimo Lille.

Volite i pune stadione, pozitivno »nabrijanu« atmosferu koja je uvijek motiv više. Navijanje na Rujevici?

– Istina, nogomet se i igra za navijače. Kakva je to arena i tekma gdje nema huka s tribina, navijanja, pjesme… Armada pjeva, skandira i podržava nas cijelu utakmicu. Usudio bih se kazati kako oni bolje navijaju nego što mi igramo – zaključuje Janković.