Nogometaši Bayerna uvjerljivo su u bundesligaškom derbiju svladali dortmundsku Borussiju (5:0) i preuzeli čelo ljestvice u kvalifikacijskoj utakmici za Niku Kovača, kojemu probirljiva njemačka javnost nije mogla oprostiti kukavički pristup u uzvratnom susretu s Liverpoolom i ispadanje u osmini finala Lige prvaka pa je čekala još jedan krivi korak prije negoli okrene palac dolje. Nije slučajno predsjednik Bayerna Uli Hoeness u predvečerje Der Klassikera rekao da protiv Borussije želi vidjeti karakter momčadi. Poruka je, naravno, bila upućena Kovaču. Između redaka se jasno dalo pročitati: »Ako ne pobijediš, odlaziš!«

Kovač nije popustio pod silnim pritiskom, Bayern je pobijedio osmu uzastopnu domaću prvenstvenu utakmicu i na Allianz Areni nastavio izraženu dominaciju koja se najbolje očituje kroz prizmu impresivne gol-razlike – 19:2! Borussia nije imala nikakvih izgleda, Bavarci su već na poluvremenu vodili 4:0, uz omjer udaraca prema vratima 15:3 (osam glavom!). Pa ipak, poslije jednog od najvećih trijumfa za kormilom Bayerna bilo je onih koje je radije zanimalo hoće li njegovi igrači pobjedu proslaviti na privatnoj zabavi Jeromea Boatenga, zbog čega je Kovač još jednom ove sezone ušao u rat sa »sedmom silom«. Ništa novo.

Niko Kovač učestalo trpi kritike kao rijetko koji prethodnik u novijoj povijesti Bayerna, prije olakšavajuće pobjede nad Borussijom bivši hrvatski izbornik uspješno je prebrodio nekoliko kriznih razdoblja. U prvom redu zbog svog čeličnog karaktera i uobičajeno zaštitničkog odnosa čelnika Bayerna prema trenerima koje u načelu ne mijenjaju dok sezona ne završi. Povrh toga, u njemačkim se medijima od dana Kovačeve inauguracije stalno provlačila teza da ga je Bayern u prvom redu angažirao kako bi najbezbolnije »provjetrio« svlačionicu i riješio se nekih zaslužnih senatora (Robben, Ribery, Hummels…). Nitko, međutim, nije mogao pretpostaviti da će sezona u jednom trenutku opasno visjeti. Kovač je izdržao. Uvjerljivim subotnjim trijumfom vratio je povjerenje navijača, ali mora shvatiti da javnost od Bayerna s pravom očekuje puno više. Pogotovo na europskoj sceni.

Razdoblje što slijedi će u svakom slučaju biti presudno po pitanju Kovačeve budućnosti na Allianz Areni. Hoeness i Rummenigge očekuju njegovu inicijativu, Kovač ih mora uvjeriti da je sposoban stvarati novi Bayern. Kao nekad Branko Zebec, čovjek kojemu pripadaju najveće zasluge za preporod bavarskog kluba koji je na kraju šezdesetih i početkom sedamdesetih godina doživio renesansu i postao ono što još uvijek jest – ponos njemačkog nogometa. Naravno da je teško dostići Zebecovu slavu i karizmu, pred velikim hrvatskim stručnjakom strepili su i klanjali mu se najveći igrači Bayerna svih vremena (Beckenbauer, Müller, Maier…), ali… Niko više nema izbora. Ni kredita.

Kovač je pobjegao iz Hrvatske glavom bez obzira silno razočaran činjenicom da su ga se olako odrekli u reprezentaciji. Na »preporuku« maksimirskoga »bossa« Zdravka Mamića koji se nije mogao pomiriti s činjenicom da izbornik misli samo i isključivo svojom glavom. Za Mamićeve podobnike u reprezentativnom okruženju Kovač je preko noći postao »izbornik štreber« koji ne može umaći germanskom poimanju nogometa pa u svlačionici provodi njemačku disciplinu, »vampir« koji na svakodnevnoj bazi vadi krv igračima da bi mjerio ukiseljenost njihovih mišića, »znanstvenik« koji previše gleda u laptop i tablet, a na reprezentativna okupljanja stiže iz stalna prebivališta u Salzburgu… Za mnoge druge Kovač je bio i ostao »Švabo«.

Hrvatsku je napustio uzdignuta čela, čista obraza i ravne kičme i u »svojoj« Njemačkoj još jednom pronašao nogometnu sreću. Marljivošću. Odgovornošću. Pedantnošću. Poštenjem. Vrlina zbog kojih i jest bio igrač kakve su svi treneri voljeli. Vrlina zbog kojih i jest postao trener Bayerna. U međuvremenu se potpuno otuđio, prekinuo sve veze s Hrvatskom, čak i s nekim bliskim poznanicima. Ostao je »začahuren« u nekom svom svijetu, a zapravo ostao ono što je mentalitetom uvijek i bio – Nijemac.

Hrvatskoj nikad nije oprostio što mu je okrenula leđa, kako bi tek bio razočaran da mu leđa okrene i Njemačka. Pritisci ne prestaju…