RIJEKA Boćari riječkog Vargona nisu uspjeli vratiti naslov na Podvežicu nakon pet godina. Dogodilo im se nešto slično kao i Puljanjima lani kad su kao domaćini izgubili finale od Istre Poreč. No, na jogima Podvežice i okolo njih prevladao je sport. Čestitke, obostrani komplimenti, zajedničko druženje još dugo nakon velikog finala… Naslov je zasluženo otišao u Pulu prvi put u povijesti i izazvao erupciju emocija kod njihovog prvog čovjeka Suada Zemunovića. Riječani se vrlo brzo okreću novim izazovima.

– Mene osobno slomila je subota, koljeno više nije funkcioniralo. Trebao bih ugraditi umjetno, no… Nešto slično dogodilo mi se i lani u Sloveniji, polufinale sam odigrao super, finale loše. Jednostavno više ne ide – kaže Dinko Beaković, legenda hrvatskog i svjetskog boćanja, svježi povratnik u redove Vargona. – Više neću igrati, definitivno sam završio karijeru. Došao sam malo više pomoći savjetima, ali uključio sam se i igrom. Dobro je krenulo, pojedinačno pa precizno… Pa par. Na kraju me to stajalo. Tako je to. Na kraju, u karijeri sam sve prošao.

Propuštene prilike

Rezultatski gledano, Riječani su zakazali tamo gdje su polagali velike nade. U klasici nisu imali svoj dan i prepoznatljivu igru kojom inače lome protivnike.

– Klasične igre nismo odigrali ni približno onakako kako možemo. Pula ih je odradila prosječno. Buterin je trebao dobiti krug, mene je dobio Percan šest puta pogađajući jednu boću. U normalnim okolnostima s takvim pucanjem ne bi bio niti blizu pobjede. Drugi bar s Milićevićem također smo nesretno izgubili. Sve je to moglo biti obrnuto. No, podbacili smo i Pula je to iskoristila. U tehničkim disciplinama bili smo konkurentni. U preciznom sam rekao Vukeliću da je riskantno da pucam s takvom nogom, zaigrao je Pavia, Hrelja mu se nudio i da smo to dobili ušli bismo u zadnje igre s 9:9. I onda smo opet na kraju imali šansu. Boćanje i svi sportovi se rješavaju zadnjih pet, deset minuta. Propustila su se dosta velika vodstva oba para, Buterin je imao 4:0… – analizira Beaković.

Ponosan na klub

Zadovoljan je načinom na koji je finale dobio potpuno sportsku notu, unatoč »otrovnim strelicama« iz Pule još prije Final Foura. Posebno ga je obradovao krajnje profesionalni odnos među igračima.

– Ništa, Pula je pokazala da su imali bolje živce i bili su strpljiviji. Apsolutno su zasluženo pobijedili. Kao momčad su se pokazali korektni. Dečki su izvanredni i ja im čestitam. Malo je bilo tenzija od strane njihovog predsjednika Zemunovića, što je bilo malo nekorektno. Vargon je baš inizistirao da se do kraja odigra regularni dio i da se tako dobije prvak. Mi smo pokazali da smo iznad toga, ugostili smo ih lijepo i nismo niti jednog trenutka dizali napetost. I zato sam ponosan i na klub i na ekipu. Svi ti dečki su prijatelji i tako mora ostati. A prvak je prvak. Kao što se kaže, jednom trči zec, drugi put lisica… – dodaje Dinko Beaković, koji nakon aktivne igračke karijere vrlo vjerojatno ostaje u klubu. I to možda i kao prvi čovjek kluba. Pregovori su već počeli…

– Tako mi je naznačeno. Na dobrom smo putu da sve dogovorimo i cilj je još malo dignuti klub na veću razinu. Na nama je da se presložimo i zadržimo kostur ove ekipe. I da se još pojačamo. Ja bih volio da sam se oprostio igrački s naslovom, ali eto, u razgovorima sam da preuzmem vodeću funkciju u klubu. Motivirani smo da se još bolje ekipiramo i pripremimo za sljedeću sezonu. Ima i nekih naznaka da bismo mogli i sponzorski kvalitetno ojačati. Ako bude sve u redu, to je moj sljedeći izazov. Kvaliteta mladih je nesporna, kao i zdravi klupski temelji, Vargon po tom pitanju nikad nije morao brinuti za budućnost – zaključuje Beaković.