RIJEKA  Na svojoj premijeri u Londonu 2017. godine zapeo je u kvalifikacijama i zauzeo 14. mjesto u bacanju kugle na Svjetskome prvenstvu, dvije godine kasnije u Dohi nastup u finalu završio je na 11. poziciji, nakon čega je zakaparirao svoje mjesto među osam najboljih kuglaša na svijetu u itekako respektabilnoj konkurenciji. Prošle godine na Svjetskom prvenstvu u Eugeneu Filip Mihaljević osvojio je šesto mjesto postavši najbolji Europljanin u finalu bacanja kugle, nekoliko tjedana kasnije još je jednom potvrdio svoju kvalitetu i osvojio zlato na Europskom prvenstvu u Münchenu. U subotu je u Nacionalnom atletskom centru u Budimpešti postao sedmi kuglaš na svijetu hicem iz četvrte serije od 21,57 metara, šest centimetara kraćim od njegovog najboljeg rezultata sezone iz Chorzowa, u trenutno najjačoj atletskoj disciplini u kojoj se stalno pomiču granice.

– Mislim da je ovo uspjeh, ljudi možda misle da nije baš najsretnije biti sedmi, ali biti sedmi u ovoj konkurenciji i spojiti onako dobro kvalifikacije i finale za mene je velik uspjeh i mogu jedino biti zadovoljan. Bilo je stvarno naporno i fizički i emotivno, ali dobro sam se spremio i izvukao sam dobar dio svoje energije. Uvijek misliš da vrijediš više i da si mogao bolje, to svi misle, međutim, ja sam zadovoljan. Zadovoljan sam procesom treninga koji smo odradili uoči SP-a, kao i cijelom sezonom, nisam bacio svoj najbolji rezultat sezone, kao što smo očekivali, ali tu sam, držim se u vrhu, uz Crousera, Walsha i Kovacsa, jedan sam od konstantnijih i na to sam ponosan – rekao je Filip Mihaljević, koji je prve dvije serije opasno živio i tek u trećem hicu sa 20,88 metara osigurao osmo mjesto, posljednje koje jamči nastavak natjecanja.

Mini pobjeda

– Draže bi mi bilo da sam odmah u prvome hicu bacio preko 21 metra kao u kvalifikacijama pa da to možda bude malo manje stresnije i da na njega mogu nadograditi možda još malo bolji hitac, međutim, ja sam bacio onoliko koliko sam u tom trenutku mogao. Ja sam imao želju u prva dva hica baciti 25 metara, ali to tako ne ide. Trebaš biti opušten ako želiš baciti najdalje, pogotovo u ovako velikom finalu, gdje je jako teško kontrolirati emocije. Na treningu je to druga priča, tu si sam ili s još dvoje ljudi, bacati pred punim stadionom kad je velik ulog, stvarno nije lako. Mislim da tu iskustvo ima veliku ulogu i zato sam uspio izvući treći hitac. I to je moja mini pobjeda u danu koji je bio strašan. Ujutro smo došli na stadion, zagrijali se, pozvali su nas u »call room«, a onda su nam rekli da su kvalifikacije odgođene. Onda se ohladiš pa opet zagrijavanje, pa bacaj u užasnom krugu po kiši. I to odradiš dobro. U finalu radiš istu stvar, ali ne ide jer si umoran. Tražiš kako isprovocirati to nešto u sebi da izvučeš taj hitac, prve dvije serije se mučiš i napokon te krene. To je velika borba sa samim sobom. Bio je to baš naporan dan i zadovoljan sam kako sam se nosio s tim. To mi je sve uzelo malo energije za finale, ali mislim da sam pokazao zrelost. Pogotovo u tom trećem hicu, kada ti visi sezona i ne znaš hoćeš li biti zadovoljan njome ili ne – dodao je 29-godišnji Livnjak, koji je u četvrtoj seriji s hicem od 21,57 metara bio čak na petome mjestu, ostavivši nakratko iza sebe američkog veterana Joea Kovacsa, koji je broncom iz Budimpešte (22,12) osvojio peto odličje sa svjetskih prvenstava. Najbolji dokaz da je budimpeštanski finale bio itekako neizvjestan. Za iznenađenje su se pobrinuli Talijani. Dok su sve oči bile uperene u Zanea Weira, koji je uoči SP-a bacio 22,15 metara, njegov sunarodnjak Leonardo Fabbri, koji se jedva provukao u finale, osvojio je srebro najboljim rezultatom karijere od 22,34 metra.

Prevelika želja

– Mi smo svi mislili da će biti obrnuto. Dosta smo pričali o tome, nitko tko nije bio tu, ne može razumjeti što se dogodilo Weiru. Na zagrijavanju je bacao 22 metra, ali jednostavno je izgorio od prevelike želje i iščekivanja. Fabbri je, s druge strane, odradio ono što svi sanjamo. Da bacimo osobni rekord u finalu velikog natjecanja. Prvi put je bacio preko 22 metra, i to debelo preko 22 metra, svaka mu čast, izvukao je maksimum. I mi sanjamo da ćemo dočekati takav jedan trenutak da se sve poklopi pa da u finalu rokaš kao da je običan miting.

Filip Mihaljević ukazao je da će borba za medalje u konkurenciji, u kojoj je ove godine kugla čak osmorice bacača letjela preko 22 metra, biti malo otvorenija. Sigurna oklada bio je jedino nedodirljivi Amerikanac Ryan Crouser, koji je hicem iz šeste serije 18. put natjecanje završio rezultatom preko 23 metra. Odnosno rekordom svjetskih prvenstava od 23,51 metar, koji je pet centimetara kraći od njegovog tri mjeseca starog svjetskog rekorda. A samo 20-ak dana uoči Svjetskoga prvenstva saznao je da ima dva ugruška u listu.

– I bilo je dosta neizvjesno, Otterdahl, Gill i ja smo se mogli ubaciti u borbu za medalju. To je znak da smo svi negdje blizu, osim Crousera koji je ispred svih. Walsh, koji je kralj velikih natjecanja, ostao je korak do postolja. Privilegij je bacati u ovakvoj konkurenciji, stalno biti u top osam, boriti se s njima. Biti dio ove povijesne ekipe u bacanju kugle stvarno je čudo. A čudo je i pobjednički hitac Ryana Crousera, koji je bio dobar i opušten, nitko mu nije niti bio blizu – zaključio je Filip Mihaljević.