RIJEKA  I to se, nažalost, dogodilo, u jučerašnjem Novom listu na vrhu stranice među osmrtnicama je i ona Predraga Naletilića, nogometnog velikana par excellence, najvećeg hrvatskog nogometnog menadžera svih vremena. Nije to nikakvo pretjerivanje po onoj »o pokojnicima sve najbolje«, već samo konstatacija o čovjeku koji je imao toliku karizmu da je diljem svijeta, na svim meridijanima i paralelama, bilo dovoljno samo reći Nale i ljudi su izražavali štovanje kao recimo za današnje hrvatske nogometne zvijezde, viceprvake svijeta, dečke koji su asovi najvećih svjetskih klubova iz liga petice.

Čovjek koji je tiho i bez pompe pokopan na zagrebačkom Mirogoju, ostavio je brazdu kojom danas idu neki mlađi. Doslovno je bio majstor ovog posla iz »ere nijemog filma«. U ta doba, sredinom pedesetih godina prošlog stoljeća pa nadalje, praktički do raspada bivše države, u ondašnjim klubovima na ovim prostorima menadžere su dočekivali kao simbiozu »unutrašnjeg i vanjskog neprijatelja«, kao ljude koji su im došli vrbovati i otimati igrače. Ni blizu današnjim danima kada jedva čekaju prave i samozvane skaute da bi, makar uz »sconto«, nešto utržili i plasirali nekog igrača u bogatiji klub. Naletilić, koji je krenuo u ovaj svijet u tim nepovoljnim okolnostima, stoga je, kao oni davni osvajači Divljeg zapada, bez dvojbe bio pionirom hrvatskog menadžerstva. Očito je pritom urođeni talent, za sve što je načinio nije trebao pohađati predavanja na nekoj sportskoj akademiji, već je jednostavno to imao u genima. Nepogrešivim je darom znao ocijeniti kvalitetu nekog nogometaša, toliko da su velikanima poput današnjeg Milana njegove nogometaše uzimali na riječ, »kada je Nale rekao za njega da je dobar, onda nam ne treba nikakvo skautiranje«, bio je sukus takvih razmišljanja.

Galerija slavnih

Dugogodišnjim ustrajnim radom je bez dvojbe Predrag Naletilić stekao mjesto u hrvatskoj nogometnoj »galeriji slavnih«, uz bok najvećim hrvatskim nogometašima i trenerima svih vremena, on je kao i oni bez dvojbe nogometno ime svjetskog glasa. U Italiji su ga bez pretjeranog tepanja nazivali »Grande Nale«, toliko o tretmanu čovjeka koji im je kao mlade nade doveo hrvatskog kapetana Zvonu Bobana i crnogorskog genijalca iz Crvene zvezde Dejana Savićevića, ljude s kojima su »rossoneri« pokorili Europu, između ostalih učinivši smiješnu i jednu Romarijevu Barcelonu. Njegovo se ime u bazi kluba, u Milanellu, izgovaralo s velikim štovanjem, čemu sam osobno svjedočio. Nije ni čudno toliko uvažavanje tog našeg velikana kada je Naletilić bio praktički treći čovjek kluba koji je vladao svijetom, odmah iza legendarnog vlasnika, biznismena i političara Silvija Berlusconija te direktora Arieda Braide, kluba čiju momčad je tada vodio trener Fabio Capello, nekadašnji proslavljeni nogometaš. Naletilićev status je bio vrhunski, a sve to u vremena kada je ona Serie A bila skup najboljih igrača svijeta, doimala se kao prava pravcata nogometna NBA, a baš tada je taj isti Milan bio na vrhu kao globalni predvodnik te jedne nove ideje organizacije, djelovanja, financiranja kluba i naravno, juriša na najveće rezultate. Nale je u tom svjetskom lideru nogometa bio doma, u Via Turati 3, povijesnom sjedištu Milana u centru lombardijeke prijestolnice imao je svoj ured, što govori da tu nije ni najmanje riječ o pukom menadžeru i ništa više. Funkcioneri poput spomenutog Braide ili recimo Gallianija bili su u uskom krugu Berlusconijevih rukovoditelja projekta koji je pokorio nogometni svijet, a u tom uskom krugu je bio čovjek koji je uz Bobana i Savićevića recimo doveo i Francuza Dugarryja, ali nije bio samo menadžer, nego očito itekako važan savjetnik. Osim mjesta u Milanovu zrakoplovu, bilo mu je rezervirano i mjesto za Berlusconijevim stolom, njemu je otići na večeru sa slavnim Silvijom bilo lako kao poći s nekim susjedom na pizzu. U Milanu je bio tretiran kao »njihov«, ne samo kod vodstva, već i među zaposlenicima, hotelijerima, redarima. Urođenih gospodskih manira iza kojih se krila itekakva mudrost, koja s koljena na koljeno kola genima dinarskih ljudim slavni Nale je svakako iznosio svoja nogometna mišljenja i sudove vodstvu »crveno-crnih«, ali kako je bio itekako diskretan, te će tajne ostati zauvijek pokopane.

Humanizam

To su samo neki od obrisa za skicu o čovjeku koji je sada otišao s ovoga svijeta u 89. godini, zapaženom protagonisti, koji je kao i mnogi domoljubi s radošću dočekao rođenje hrvatske države, što su sanjale tolike generacije. Kroz tridesetak godina samostalne Hrvatske pomagao joj je kako je znao i mogao, a znao je i mogao puno. Učinio je puno za pomoć hrvatskom nogometu, samom HNS-u. Bilo je tu tko zna koliko humanitarnih aktivnosti, promicao je našu zemlju, pomagao raznim običnim ljudima, povezivao hrvatske ljude iz nogometa s onim inozemnima. Mnoge je upućivao u Hrvatsku na odmor te na kupovinu nekretnina.

To je romantična, sada okončana priča o čovjeku rođenu u hercegovačkome Širokom Brijegu, djetetu koje je rano ostalo bez roditelja, koje je s deset godina kročilo u svijet, došlo u Zagreb. Sestra mu je Neda Pavličević, majka znanih košarkaška Damira i Željka, s nećacima se ponosio. Bio je igrač, fizioterapeut i menadžer svjetske klase. Jako je prirastao uz obitelj (supruga Katarina, sin Marko, kći Arijana). Bio je jako zadovoljan što je Marko nastavio njegovim menadžerskim tragom, nastavlja tamo gdje je otac Predrag stao.